Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2092/05 (R. R.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2092/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-2092/05 rješavajući apelaciju Radoje Rogića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoje Rogića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj U-390/04 od 17. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoja Rogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Goran Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 5. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Okružni sud), broj U-390/04 od 17. augusta 2005. godine. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti otkup svih stanova, koji su dodijeljeni od strane Ministarstva odbrane Republike Srpske nakon donošenja zaključka Komande garnizona Banjaluka, broj 06/3-457-144 od 17. novembra 2004. godine, kojim je apelant skinut sa evidencije molbi za rješavanje stambenog pitanja.
2. Navedenim zaključkom Komanda garnizona Banjaluka skinula je apelanta sa evidencije molbi za rješavanje stambenog pitanja, jer je apelant sporazumno prekinuo profesionalnu vojnu službu, odnosno radni odnos u Vojsci Republike Srpske, uzimajući predviđenu otpremninu. U obrazloženju Zaključka je takođe navedeno da zbog prestanka radnog odnosa apelant nema pravo na rješavanje stambenog pitanja prema Pravilniku o stambenom obezbjeđenju u Vojsci i Ministarstvu odbrane Republike Srpske.
3. Apelant je, 16. decembra 2004. godine, tužbom pokrenuo upravni spor protiv navedenog zaključka pred Okružnim sudom, koji je osporenim rješenjem tužbu odbacio. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz člana 6. Zakona o upravnim sporovima, a to je da se upravni spor može pokrenuti samo protiv upravnog akta kojim državni organ, preduzeće ili druga organizacija ili ustanova i zajednica u vršenju javnih ovlaštenja rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca i organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Zaključak kojim se skida sa evidencije molba apelanta za rješavanje stambenog pitanja nema karakter odluke kojom se rješava o pravu ili obavezi apelanta u smislu člana 6. Zakona o upravnim sporovima, jer evidencija molbi za rješavanje stambenih pitanja predstavlja akt tehničke prirode, koji se donosi u jednoj fazi postupka dodjele stanova na korištenje prema Pravilniku o stambenom obezbjeđenju i služi za obavještavanje lica kojima je prihvaćena molba za rješavanje stambenih pitanja.
4. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant je naveo da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbu člana 6. Zakona o upravnim sporovima, jer je Zaključkom od 17. novembra 2004. godine molba apelanta za rješavanje stambenog pitanja skinuta sa evidencije, sa obrazloženjem da isti više nije lice iz člana 1. Pravilnika o stambenom obezbjeđenju i nema pravo na rješavanje stambenog pitanja. Na ovaj način je, kako navodi apelant definitivno odbijena njegova molba za rješavanje stambenog pitanja. Na kraju, apelant ističe da u prilog ove tvrdnje ide i činjenica da je u navedenom zaključku apelantu data uputa da pokrene upravni spor.
5. Apelant je takođe naveo da je prema Pravilniku o stambenom obezbejeđenju bio uvršten na listu za dodjelu stana u zakup, te da je Programom zbrinjavanja otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske, koji je donijela Vlada Repzblike Srpske, određeno da će sva lica, koja nemaju riješeno stambeno pitanje imati isti status kao i lica koja ostaju u radnom odnosu, a to zanči da će svoje stambeno pitanje rješavati na isti način kao i radnici Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srpske. Apelant smatra da, stoga ne stoje razlozi iz pobijanog zaključka da apelant nema pravo na rješavanje stambenog pitanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Okružni sud u konkretnom slučaju nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe kojom je pokrenuo upravni spor protiv osporenog zaključka, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju odluka koja je osporena od strane apelanta nema karakter upravnog akta protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor, a kojim bi državni organ u vršenju javnih ovlaštenja riješio o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca u kakvoj upravnoj stvari. Suština apelantovog navoda da je u predmetnom slučaju povređeno njegovo pravo na pravično suđenje, iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je u tome što je Okružni sud, navodno, neosnovanom primjenom odredbe člana 6. Zakona o upravnim sporovima došao do pogrešnog zaključka da osporeni akt nema svojstvo upravnog akta. Ustavni sud smatra da osporena činjenica od strane apelanta u odnosu na koju je podnesena apelacija, da u ovom slučaju osporeni akt ipak ne predstavlja upravni akt, očigledno ne predstavlja kršenje prava koje apelant navodi, odnosno da apelant nema «opravdan zahtjev».
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić