Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1100/05 (D. Ć.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pojam doma
- Djelotvoran pravni lijek
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1100/05
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1100/05, rješavajući apelaciju Dušana Ćelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Ćelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1208/02 od 6.
aprila 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-933/02 od 17. oktobra 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Kneževo, broj 05-050-17-682/01 od 20. novembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dušan Ćelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa podnio je 25. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1208/02 od 6. aprila 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-933/02 od 17. oktobra 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Kneževo (u daljnjem tekstu: Odsjek Kneževo), broj 05-050-17-682/01 od 20. novembra 2001. godine.
2. S obzirom na to da apelacija nije ispunjavala uvjete propisane članom 19. stav
2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo 29. aprila 2005. godine da apelaciju dopuni u skladu sa članom 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelant je dopunio apelaciju 10. maja 2005. godine.
3. Apelant je 18. augusta 2005. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Odsjeka Kneževo (sada Odsjek Banja Luka) broj 05-050-17-682/01 od 20. novembra 2001. godine i spriječio njegovu deložaciju zakazanu za 6. septembar 2005. godine do okončanja postupka koji je apelant pokrenuo protiv AD «Alumina» Kneževo, kao vlasnika stana, i Milivoja Bajića, prijašnjeg nosioca stanarskog prava, radi raskida i poništenja ugovora o korištenju stana.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i Odsjeka Kneževo zatraženo je 17. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. juna 2005. godine, Ministarstvo 17. maja 2005. godine, a Odsjek Kneževo 25. maja 2005. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 28. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je Rješenjem AD «Alumina» Kneževo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) broj 02-495/99 od 2. jula 1999. godine dobio na korištenje stan u Ulici Gavrila Principa bb. Na osnovu tog rješenja apelant je 13. augusta 1999. godine sa stambenom zadrugom zaključio ugovor o korištenju navedenog stana. Međutim, Milivoje Bajić, prijašnji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (u daljnjem tekstu: prijašnji NSP), podnio je 5. augusta 1999. godine zahtjev za povrat tog stana. Odsjek Kneževo je, rješavajući ovaj zahtjev prijašnjeg NSP, donio Rješenje broj 05-050-17-682/01 od 20. novembra 2001. godine kojim je utvrđeno da se predmetni stan vraća u posjed prijašnjem NSP, te da apelantu prestaje pravo na privremeno korištenje tog stana. Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-933/02 od 17. oktobra 2002. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, zaključivši da je prvostepeni organ pravilno primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon). U obrazloženju svoje odluke Ministarstvo je navelo da je prijašnji NSP izgubio posjed na stanu prije 19. decembra 1998. godine, te da, u skladu sa Zakonom, ima pravo da se vrati u stan bez obzira na razloge napuštanja. Istovremeno, Ministarstvo je odbilo i navode iz apelantove žalbe o tome da prijašnji NSP ima porodičnu kuću, budući da ti navodi «nisu utjecali na donošenje drugačijeg rješenja po osnovu odredaba navedenog Zakona».
9. Protiv ovog drugostepenog rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu, a istovremeno je podnio i prijedlog za ponavljanje postupka za utvrđivanje prava na povrat stanarskog prava. U vezi sa prijedlogom za ponavljanje postupka, Odsjek Kneževo je Rješenjem broj 05-050-17-06/03 od 24. januara 2003. godine usvojio apelantov prijedlog, pa je u ponovnom postupku odbio zahtjev prijašnjeg NSP za povrat stana. U obrazloženju ovog rješenja Odsjek Kneževo je naveo da je utvrđeno da je prijašnji NSP «dupli korisnik, jer ima privatnu kuću u Kneževu, te je ostvario pravo na dogradnju stana u Banjoj Luci putem stambenog kredita». Međutim, Ministarstvo je, kao organ koji je prema Zakonu o općem upravnom postupku bio stvarno nadležan za rješavanje prijedloga za ponavljanje postupka, Rješenjem broj 05-050-01-1037/04 od 8. novembra 2004. godine odbilo apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, budući da apelant uz prijedlog nije ukazao na nove činjenice, niti je dostavio nove dokaze koji bi mogli utjecati na drugačije rješenje.
10. S druge strane, Vrhovni sud je osporenom presudom broj U-1208/02 od 6.
aprila 2005. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01- 933/02 od 17. oktobra 2002. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe Zakona, prema kojima «vlasnik ima pravo da se vrati u posjed nekretnine u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH» bez obzira na okolnosti pod kojima je imovina napuštena. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nije odlučujuće to što je apelant ugovor zaključio 13. augusta 1999. godine, dakle, nakon stupanja na snagu ovog zakona, već je odlučujuća činjenica to što je prijašnji NSP izgubio posjed na spornom stanu u periodu od 31. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, kako to navedeni Zakon propisuje.
IV. Relevantni propisi
11. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantni propisi glase:
«Član 1.
[...] Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nekretnine, uključujući [...] i stanove na kojima postoji stanarsko pravo [...] koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira na to da li je nekretnina ili stan bio proglašen napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik nekretnine izgubio posjed nekretnine ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
U smislu ovog zakona, pod pojmom privremeni korisnik podrazumijeva se lice koje na valjanoj pravnoj osnovi koristi nekretninu, odnosno stan [...].
Član 3.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine.
Član 11.
Rješenje o vraćanju nekretnine vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku sadrži:
[...] – odluku kojom prestaje pravo privremenog korisnika,
- rok za iseljenje privremenog korisnika [...].
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne [...].»
12. U Zakonu o općem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) relevantne odredbe glase:
«Član 240.
Prijedlog za ponavljanje postupka stranka predaje ili šalje organu koji je o predmetu rješavao u prvom stepenu ili organu koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. O prijedlogu za ponavljanje rješava organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. Kad se ponavljanje traži povodom rješenja koje je doneseno u drugom stepenu, prvostepeni organ koji primi prijedlog za obnovu priložit će spise predmeta prijedlogu i poslat će organu koji je rješavao u drugom stepenu.
Član 241.
Kad organ koji je nadležan za rješavanje o prijedlogu za ponavljanje primi prijedlog, dužan je da ispita da li je prijedlog blagovremen, izjavljen od ovlašćenog lica i da li su okolnosti na kojima se prijedlog zasniva učinjene vjerovatnim.
Ako uvjeti iz prethodnog stava nisu ispunjeni, organ će zaključkom odbaciti prijedlog. Ako su uvjeti iz stava 1. ovog člana ispunjeni, organ će ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za ponavljanje takvi da bi mogli dovesti do drukčijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem. »
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na dom i na efikasan pravni lijek. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što prijašnji NSP ima porodičnu kuću, a ipak je ostvario pravo na povrat stana iako je bio «nezakoniti nosilac stanarskog prava». Osim toga, apelant navodi da je predmetni stan dobio nakon 19. decembra 1998. godine, dakle, nakon stupanja na snagu Zakona, i to putem konkursa koji je raspisao vlasnik stana. Stoga, apelant smatra da Odsjek Kneževo nije bio nadležan za rješavanje u vezi sa predmetnim stanom. Apelant, također, navodi da se on nije želio bespravno useliti u bošnjačke kuće ili bilo čiju imovinu, već je kao humanitarni radnik pri Crvenom krstu pomagao bošnjačkim i hrvatskim porodicama, što mu se sada «obija o glavu». Također, navodi da je šefu Odsjeka Kneževo ukazivao na nezakonitosti i korupciju u vezi sa imovinskim pitanjima, ali to nije dalo rezultate, te da zbog cijele situacije u vezi sa predmetnim stanom ima zdravstvene probleme.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da u upravnom sporu nije bilo nikakvih kršenja ustavnih prava, niti prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U odgovoru Ministarstvo je, također, osporilo navode iz apelacije i istaklo da je prijašnji NSP bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, a da je povrat tog stana zatražio prije 19. aprila 2000. godine. Stoga je, primjenom Zakona, prijašnji NSP imao pravo na povrat predmetnog stana, pa Ministarstvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
16. Komisija za izbjegla i raseljena lica Općine Kneževo je obavijestila Ustavni sud da je Odsjek Kneževo prestao da radi 1. juna 2003. godine, te da su sve nadležnosti i arhiva prebačeni u Odsjek Banja Luka.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1208/02 od 6. aprila 2005. godine protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 25. aprila 2005. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
23. Član 8. Evropske konvencije glasi:
«1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»
24. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
25. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49.).
26. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31.). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice «bespravni korisnik», u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje «domom» u smislu Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39.).
27. Što se tiče pitanja u konkretnom slučaju da li se može sporni stan smatrati apelantovim «domom», nesporno je da je apelantu rješenjem vlasnika stana dodijeljen predmetni stan, te da je na osnovu toga apelant zaključio i ugovor o korištenju stana 13. augusta 1999. godine. Od tada apelant je živio u spornom stanu i obavljao svoje uobičajene aktivnosti. Tačno je da su upravni organi i Vrhovni sud utvrdili da, primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, apelant ima status privremenog korisnika, ali je činjenica da je u spornom stanu apelant živio u periodu od sklapanja ugovora o korištenju stana pa dalje. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, bez obzira na apelantov status privremenog korisnika, sporni stan predstavlja njegov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke na osnovu koje apelantu prestaje pravo na privremeno korištenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
29. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog povrata predmetnog stana prijašnjem nosiocu stanarskog prava, kako to propisuje relevantni Zakon. Ovaj zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da svi nosioci stanarskog prava koji su stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, a koji su zahtjev za povrat podnijeli prije 19. aprila 2000. godine, imaju pravo da im stan bude vraćen, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Osim toga, Zakon propisuje da se lice koje na valjanoj pravnoj osnovi koristi takav stan smatra privremenim korisnikom, te da će rješenje o vraćanju nekretnine sadržavati i odluku o prestanku prava privremenog korisnika da koristi tu nekretninu. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud, dalje, treba razmotriti da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43.).
31. Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni sud u prijašnjim odlukama obrazložio je da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH povratak ljudi u mjesta prebivališta koja su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizlaze nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi BiH, u okviru svojih nadležnosti, a s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine). Također, prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kom osnovu. U vezi s tim postoji i potreba da se odnosi među strankama urede na način propisan Zakonom, te da se zaštite odgovarajuća prava onih lica koja su stekla pravnu poziciju nosioca stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, a koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Iz ovoga proizlazi da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Vrhovni sud, u okviru datog predmeta u cjelini, imali «relevantne i dovoljne razloge» za poduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka. Iako je apelant dobio na korištenje sporni stan i o tome zaključio ugovor sa nadležnim stambenim organom, činjenica je da je prijašnji NSP podnio zahtjev za povrat spornog stana u Zakonom predviđenom roku usljed čega je apelant, prema Zakonu, stekao status privremenog nosioca stanarskog prava. Donošenjem rješenja kojim se sporni stan vraća prijašnjem NSP apelantu je, prema Zakonu, ovaj status privremenog korisnika prestao.
33. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su upravni organi i Vrhovni sud ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da prijašnji NSP nije mogao imati stanarsko pravo na spornom stanu, budući da ima porodičnu kuću. Naime, prijašnjem NSP ovaj status nije nikada ukinut odlukom nadležnog organa ili suda, niti je takav postupak ikada pokrenut. Nesporna je, dakle, činjenica da je u periodu prije 30. aprila 1991. godine prijašnji NSP bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a da je posjed izgubio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Prema odgovarajućim jasnim odredbama Zakona, to je relevantan period koji se ocjenjuje kada se odlučuje o zahtjevu za povrat stana prijašnjem NSP. Pri tome nadležni organi, prema ovom zakonu, nemaju ovlaštenje ispitivati zakonitost stanarskog prava stečenog prije 30. aprila 1991. godine, već samo utvrditi činjenicu da je prijašnji NSP bio nosilac stanarskog prava na konkretnom stanu prije tog datuma, da je posjed na stanu izgubio u relevantnom periodu, te da je zahtjev podnio u Zakonom propisanom roku. Budući da su i Vrhovni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje Zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali «relevantne i dovoljne razloge» za poduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
34. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima....»
36. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iako apelant to nije eksplicitno naveo, iz apelacije proizlazi da se apelant žali da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
37. U vezi sa ovim apelantovim navodima, a imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivna posljedica za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene odluku koju osporava u njegovu korist (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120.). U konkretnom slučaju apelant pobija presudu Vrhovnog suda, koja je donesena povodom tužbe koju je podnio protiv drugostepene odluke Ministarstva. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene kako Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, tako i Zakonom o općem upravnom postupku. Također, nesporno je i da Ministarstvo kao drugostepeni upravni organ i Vrhovni sud imaju potpunu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
38. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu, kao privremenom korisniku, prestalo pravo na korištenje stana zbog povrata tog stana prijašnjem nosiocu stanarskog prava. Budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom, imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju. Također, nije bilo kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene zakonom pred nadležnim organima potpune jurisdikcije, ali rezultat tih pravnih lijekova nisu bile odluke koje bi bile povoljne za apelanta.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić