Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-834/04 (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-834/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 834/04, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hypo Alpe Adria Bank a.d.

Banja Luka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-2/04 od 11. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžida Salihović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-2/04 od 11. maja 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Banjoj Luci da obustavi postupak izvršenja rješenja u predmetu broj IP-2183/03 uz obavezu stavljanja van snage svih provedenih radnji, sve do okončanja postupka u Okružnom sudu u Bijeljini koji se vodi pod brojem Pž-63/03.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, AD «Rudnici boksita» Nikšić (u daljnjem tekstu Rudnici boksita), zatraženo je 26. septembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 10. oktobra 2005. godine, a Rudnici boksita 18. oktobra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. i 25. oktobra 2005. godine.

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 834/04 od 14. oktobra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-61/01 od 21. februara 2003. godine obavezane su tužene AD «Kristal banka» Banja Luka - apelantov pravni prednik i Fabrika glinice «Birač» AD Zvornik (u daljnjem tekstu: Fabrika glinice) da solidarno plate tužiocu, Rudnicima boksita, na ime glavnog duga iznos od 2.000.000 USD sa domicilnom kamatom zemlje porijekla deviza, počevši od 1. aprila 2001. godine, do isplate. Na ime troškova parničnog postupka, solidarni dužnici obavezani su na plaćanje iznosa od 15.065 KM u roku od osam dana po pravosnažnosti presude. Istom presudom tužena Fabrika glinice obavezana je da tužiocu, Rudnicima boksita, plati i konkretne novčane iznose naznačene u istoj presudi, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U toku postupka Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je tužilac Rudnici boksita, kao prodavac, na osnovu ugovora o prodaji rude boksita od 10. marta 2000. godine, zaključenog sa Fabrikom glinice kao kupcem, po konkretnim fakturama isporučio rudu boksita u vrijednosti od 5.523.200,72 USD, od kojeg je izmiren iznos od 2.639.265,48 USD. Ostala je obaveza izmirenja duga koji je predmet spora u konkretnoj parnici. Fabrika glinice se obavezala da će za izvršenje ugovorene obaveze obezbijediti bankarsku garanciju u korist tužioca, Rudnika boksita, kao njenog korisnika. Apelant je, kao davalac garancije, izdao u korist tužioca Rudnici boksita garanciju 12. maja 2000. godine, «na prvi poziv», sa rokom važenja do 31. marta 2001. godine, na iznos od 2,000.000 USD. Međutim, na poziv tužioca, Rudnika boksita, od 28. marta 2001. godine apelant je odbio da plati iznos garancije. Također je utvrđeno da se po ugovoru od 4. juna 2002. godine, zaključenim između tužioca Rudnici boksita, Fabrike glinice i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), Vlada RS se obavezala da će, u roku od 45 dana, platiti u korist tužioca Rudnika boksita, a za račun Fabrike glinice, iznos od 450.000 USD, a nakon toga da će tužilac Rudnici boksita sa Fabrikom glinice zaključiti sudsko poravnanje za ostatak duga koji bi bio plaćen u više rata do 30. juna 2006. godine. Vlada RS nije postupila prema navedenom ugovoru, te je predmetni ugovor raskinut.

9. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-63/03 od 30. septembra 2003. godine, apelantova žalba i žalba Fabrike glinice su odbijene kao neosnovane i Presuda Osnovnog suda broj Ps-61/01 od 21. februara 2003. godine je potvrđena.

10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-2/04 od 11. maja 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija, a revizija Fabrike glinice je uvažena, ukinuta je Presuda Okružnog suda broj Pž-63/03 od 30. septembra 2003. godine u odnosu na Fabriku glinice i u tom dijelu predmet je vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.

11. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je nesporna činjenica da je apelant 12. maja 2000. godine izdao garanciju broj 2024-012350, iz koje proizlazi da se radi o garanciji koja je neopoziva, bezuvjetna i plativa «na prvi poziv», koja je izdata u korist tužioca Rudnici boksita, kao korisnika garancije sa rokom važnosti do 31. marta 2001. godine, u vrijednosti od 2.000.000 USD. To znači da se ovakvom garancijom apelant kao banka, a kao drugotuženi, što je vidljivo iz samog teksta garancije, obavezao da će u roku važnosti garancije izvršiti obavezu plaćanja «na prvi poziv» korisniku garancije, bez prethodnog dokazivanja opravdanosti zahtjeva korisnika garancije. Kako se radilo o bezuvjetnoj garanciji koja je samostalna i ne može se vezivati za osnovni posao, nisu se ni mogli isticati prigovori iz osnovnog posla, što je apelant isticao u obavijesti od 3. maja 2001. godine upućenoj tužiocu Rudnici boksita, kao korisniku garancije «da ne može izvršiti plaćanje po garanciji zato što je raskinut ugovor između Fabrike glinice kao naručioca garancije i njegovog strateškog kupca glinice, firme «Trimet» AG iz Švicarske, o čemu ga je Fabrika glinice obavijestila pismom od 28. augusta 2000. godine kojim stavlja van snage ugovor o garanciji, jer je Fabrika glinice ispunila obavezu prema tužiocu Rudnici boksita plativši mu 3,128.544 USD što prelazi iznos iz garancije». Vrhovni sud je naveo da je ove prigovore apelant istakao u reviziji, izgubivši iz vida činjenicu da je izdata bezuvjetna garancija.

12. Revizijske razloge, koje je isticala Fabrika glinice u vezi sa količinom i kvalitetom isporučenog boksita, pravo na kamatu u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i izmirivanje duga u konvertibilnim markama i druge razloge, Vrhovni sud nije usvojio izuzev razloga koji je ukazivao na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je utvrdio, između ostalog, da Osnovni sud, s obzirom da je Fabriku glinice zastupao direktor državljanin države Litvanije, koji je obavijestio sud da će u toku postupka pred sudom upotrebljavati litvanski jezik, nije postupio u smislu odredaba člana 102. ZPP-a. Osnovni sud je smatrao da je dovoljno što je pismenom obavijesti Ministarstva pravde Republike Srpske obaviješten da na području Republike Srpske nema tumača za litvanski jezik. Osnovni sud je nastavio postupak i donio prvostepenu presudu povrijedivši time načelo upotrebe jezika stranaka i drugih lica u postupku pred sudom iz člana 102. ZPP-a i tako počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 8. ZPP-a. Navedeni nedostatak u postupku pred Okružnim sudom nije saniran, iako mu je na to ukazivano u žalbi, te je i Okružni sud počinio istu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Iz ovih razloga, primjenom odredaba člana 249. stav 1. u vezi sa članom 456. stav 2. ZPP-a uvažena je revizija Fabrike glinice i u tom dijelu predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da su pobijanom presudom povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na plaćanje po garanciji s obzirom na činjenicu raskidanja ugovora između Fabrike glinice kao naručioca garancije i njegovog strateškog kupca. Apelant posebno ističe negativan uticaj pobijane presude na položaj apelanta kao solidarnog dužnika, jer je Vrhovni sud pobijanom presudom uticao na sud da nastavi izvršni postupak po Rješenju broj Ip-2183/03 od 22. jula 2004. godine, isključivo protiv apelanta, čime je razdvojen postupak u kojem se odlučuje o obavezama solidarnih dužnika. Apelant smatra da ponovno vođenje drugostepenog postupka protiv Fabrike glinice može dovesti do poništenja pravosnažne presude kojom bi se oslobodila Fabrika glinice obaveze plaćanja 2,000.000 USD, što bi, ukoliko apelant plati navedeni iznos Rudnicima boksita, značilo da apelant ne može upotrijebiti, protiv niti jedne od navedenih strana, djelotvoran pravni lijek. Rudnici boksita imaju pravosnažnu presudu protiv apelanta o isplati duga tako da protuizvršenje ne bi bilo dozvoljeno, a ako bi Fabrika glinice imala pravosnažnu odluku da nije dužna platiti traženi iznos to znači da apelant ne bi mogao podići regresnu tužbu protiv Fabrike glinice kao solidarnog dužnika. Vrhovni sud je pobijanom presudom direktno omogućio kršenje apelantovog prava na imovinu, jer je indirektno omogućio zaštitu interesa i imovine jedne od strana u postupku, koja je zajedno sa apelantom solidarni dužnik u obligaciono-pravnom odnosu na štetu apelanta, njegove imovine i interesa. Apelant smatra da je postao i predmet diskriminacije, jer je o njegovim pravima odlučeno u suprotnosti sa pozitivnim zakonima koji daju jednak tretman svim stranama u postupku, pogotovo solidarnim obveznicima. Apelant vidi i diskriminaciju u postupanju prema stranama u postupku jer se zahtjevu jedne strane udovoljava u rekordnom roku, dok se podnesci druge strane ne uzimaju u rad ni u zakonskom roku.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su razlozi apelacije identični razlozima koje je apelant naveo u reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Pž-63/03 od 30. septembra 2003. godine. Vrhovni sud u cijelosti ostaje kod razloga i navoda, kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu materijalnog prava koje je primijenjeno u osporenoj presudi.

15. Rudnici boksita su u odgovoru na apelaciju iznijeli činjenično stanje u konkretnom predmetu i, između ostalog, naveli da su prema zaključenom ugovoru u određenom roku isporučili rudu boksita predviđenog kvaliteta naručiocu, Fabrici glinice. Apelant je izdao bankarsku garanciju na iznos od 2,000.000 USD. Usljed neisplaćivanja duga za isporučenu robu podnesena je tužba protiv Fabrike glinice i apelanta kao solidarnih dužnika. Apelant je u apelaciji naveo samo hipotetičke stavove po kojima, prema usvojenoj reviziji u odnosu na Fabriku glinice, Okružni sud može osloboditi Fabriku glinice od plaćanja duga. Usvajanje revizije Fabrike glinice, kao drugog solidarnog dužnika iz izvršne isprave, nema nikakvog značaja u postupku izvršenja, s obzirom da se radi o solidarnim dužnicima koji pojedinačno odgovaraju za cijeli iznos duga. Rudnici boksita navode da je već Okružni sud u ponovnom postupku 25. jula 2005. godine donio Presudu broj Pž- 71/04, kojom se žalba Fabrike glinice odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Tvrdnja u apelaciji da ukidanjem rješenja o izvršenju u jednom dijelu ima uticaja na oba tužena i da je izvršna isprava izgubila izvršnost u smislu člana 47. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku nije tačna, jer izvršna isprava nije ukinuta, poništena, preinačena, niti na drugi način stavljena van snage u odnosu na apelanta.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, te «Službeni list Republike BiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Solidarnost dužnika Član 414.

(1)Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara vjerovniku za cijelu obavezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Pravo ispunioca na naknadu Član 423. stav 1.

(1) Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega.

Član 1083. stav 1.

Bankarskom garancijom obavezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne isplati obavezu o dospjelosti namiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

Član 1087. stav 1.

Ako bankarska garancija sadrži klauzulu «bez prigovora», «na prvi poziv» ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi.»

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-2/04 od 11. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 4. oktobra 2004. godine, te s obzirom da je podnio apelaciju Ustavnom sudu 29. septembra 2004. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer se spor odnosio na utvrđivanje obaveze plaćanja, odnosno izmirenja novčanog duga po osnovu ugovora o prodaji robe, uz obezbjeđenje bankarske garancije koju je izdao apelant u korist tužioca Rudnici boksita, kao njenog korisnika.

24. Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu´ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02),.

25. U skladu sa navedenim stanovištem, Ustavni sud će ispitati apelantove prigovore. Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera proizvoljnog (nelogičnog) tumačenja odlučnih činjenica i dokaza, od kojih zavisi ishod postupka, bio tumačenje istih činjenica i dokaza suprotno od njihovog jezičkog sadržaja, što bi kasnije moglo uticati na pravičnost suđenja. U konkretnom slučaju, nesporno je da je pravna kvalifikacija predmetne bankarske garancije odlučujuća za ishod spora u odnosu na apelanta. Vrhovni sud je smatrao da sadržaj predmetne garancije upućuje da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima i u skladu sa tim zaključkom donesena je pobijana presuda. Vrhovni sud je, u okviru svoje zakonom utvrđene nadležnosti, na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo protumačivši konkretnu bankarsku garanciju kao bezuvjetnu bankarsku garanciju iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Za to su dati logični i uvjerljivi razlozi uz naglasak da je garancija samostalna i da se ne može vezivati za osnovni posao, da je neopoziva, bezuvjetna i plativa «na prvi poziv», izdata u korist tužioca Rudnici boksita kao korisnika garancije sa rokom važnosti do 31. marta 2001. godine, u vrijednosti od 2.000.000 USD. Vrhovni sud je, također, naglasio da se isticanje apelantovog prigovora kao razloga neplaćanja iznosa iz garancije nije odnosilo na navedene uvjete iz garancije (član 1083. ZOO), već na prigovore koji se odnose na izvršenje osnovnog posla - ugovora o prodaji zaključenog 10. marta 2000. godine, između naručioca garancije Fabrike glinice i tužioca Rudnici boksita - korisnika garancije, a za čije izvršenje je i izdata garancija. Vrhovni sud je smatrao da apelant, kao izdavalac garancije, ne može prigovarati niti isticati prigovore iz osnovnog posla.

26. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo, što je uticalo na pravičnost suđenja, odnosno na položaj apelanta kao solidarnog dužnika. Naime, prema Zakonu o obligacionim odnosima, solidarni dužnik koji je ispunio solidarnu obavezu ima prema ostalim sudužnicima pravo na regres, tj. pravo da zahtijeva od svakog sudužnika da mu naknadi dio obaveze. Međusobni odnosi solidarnih dužnika u pogledu dijelova obaveza koje svaki od njih treba da snosi utvrđuju se prema pravnom odnosu koji među njima postoji ili prema zakonu.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata nelogičnog tumačenja, nepravilne niti proizvoljne primjene zakona, jer su primijenjene relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima bez bilo kakvih odstupanja.

28. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

29. U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredi prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-834/04 (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio