Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2098/05 (R. S.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2098/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-2098/05, rješavajući zahtjev Rajka Savovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Rajka Savovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Savović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 10. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-150/04 od 2. septembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-586/03 od 22. januara 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-383/02 od 30. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio dalje postupanje po predmetu raspodjele stana koji se nalazi u Trebinju, Dubrovačka broj 14 (sada Ulica Trebinjskih brigada broj 15), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelantu je rješenjem Matičnog državnog preduzeća «Industrija alata Trebinje» (u daljnjem tekstu: MDP IAT), broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, dodjeljen na korištenje jednosoban stan u Trebinju u Ulici Dubrovački put broj 14 (sada Ulica Trebinjskih brigada broj 15), površine 47m2, koji se sastoji od kuhinje, trpezarije, dnevne sobe, kupatila i WC-a. Predmetni stan je rješenjem MDP IAT, broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, dodijeljen radniku MDP IAT, Neđi Šegrtu, koji je sa MDP IAT zaključio ugovor o korištenju stana pod brojem 37-X/IM od 20. jula 2001. godine.

3. Apelant je tužbom kod Osnovnog suda, tražio da se utvrdi da je rješenje o dodjeli stana na korištenje Š.N., kao drugotuženom, broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, ništav i da je MDP-IAT, kao prvotuženi,dužan na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, zaključiti sa apelantom valjan ugovor o korištenju stana i omogućiti mu da ostvari sva prava po osnovu istog, te da se obaveže drugotuženi da preda slobodan od lica i stvari apelantu sporni stan bez odugovlačenja, kao i da mu tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je presudom, broj, P-383/02 od 30. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-586/03 od 22. januara 2004. godine, odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.

5. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da je pravilan činjenični zaključak prvostepenog suda da prvotuženi nije imao pravo raspolaganja na spornom stanu, koji je dodjeljen apelantu rješenjem, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine. Nadalje, u toku prvostepenog postupka dokazano je da je MDP IAT bila ovlaštena da dodjeli sporni stan svom radniku, jer je vlasnik spornog stana SUBNOR Trebinje, još 1988 godine, prenio MDP IAT pravo raspolaganja na spornom stanu. Takođe je dokazano da je u vrijeme dodjele spornog stana na korištenje apelantu, isti stan imao status napuštene imovine, obzirom da je sporni stan rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica-

Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava Slobodanu Popoviću, a kojem je naknadno prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, dodjelom većeg stana. Nakon ovoga, sporni stan je dodjeljen rješenjem MDP IAT, broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, drugotuženom. Okružni sud je zaključio da rješenje o dodjeli stana apelantu nije moglo proizvoditi pravno dejstvo, obzirom da je Ministarstvo rješenjem, broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, sporni stan vratilo u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava P.S., te je samim tim rješenje, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, o dodjeli stana na korištenje apelantu stavljeno van snage i postalo ništavo, kao i zbog činjenice da prvotuženi, nije imao pravo raspolaganja na predmetnom stanu.

6. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-150/04 od 2. septembra 2005. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Vrhovni sud ističe da rješenje o dodjeli stana apelantu, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, i pod uslovom da je doneseno od strane ovlaštenog davaoca stana na korištenje, ne proizvodi pravno dejstvo jer je ranijem nosiocu stanarskog prava na spornom stanu P.S, rješenjem Ministarstva, broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, stan vraćen u posjed, pa se kao takav nije ni mogao dodjeliti na korištenje apelantu. Tek nakon što je P.S. dodjelen drugi stan, stekli su se uslovi da se sporni stan dodjeli drugom licu. što je i učinio MDP IAT koji je imao pravo raspolaganja na spornom stanu, dodjelivši sporni stan drugotuženom.

7. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

8. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio svako dalje postupanje po predmetu raspodjele spornog stana do donošenja odluke po apelaciji..

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud smatra da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o mogućem nastupanju neotklonjive štete su paušalni i apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji idu u prilog tome da se usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere zbog nastupanja navodnih neotklonjivih štetnih posljedica. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2098/05 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio