Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1998/05 (Vodovod i kanalizacija d.o.o)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1998/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine u predmetu broj AP-1998/05, rješavajući apelaciju «Vodovod i kanalizacija» d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vodovod i kanalizacija d.o.o podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-189/05 od 19. jula 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 1266/04 od 30. septembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Vodovod i kanalizacija d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, koga zastupa Zijad Omerović, advokat iz Gračanice, podnio je, 26. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-189/05 od 19. jula 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 3/05 od 10. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-69/98 od 26. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-196/02 od 12. jula 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Sejfudina Čajića i Emine Salihbašić (u daljnjem tekstu: tužitelji), oboje iz Gračanice, koji su tražili da im apelant preda u posjed prizemlje kuće-stambenog objekta. Stavom 2. izreke navedene prvostepene presude tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom da im apelant na ime naknade za korišćenje dijela spornih nekretnina mjesečno, počev od 21. januara 1999. godine, plaća iznos od 1500 KM. Stavom 3. izreke navedene prvostepene presude je utvrđeno da troškovi postupka padaju na teret tužitelja, pa se isti obavezuju da apelantu plate 1800,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-196/02 od 12. jula 2002. godine, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-371/02 od 26. augusta 2004. godine, reviziju tužitelja i umješača uvažio, navedenu presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
4. U ponovljenom postupku, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine, žalbu tužitelja i umješača uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu 1. izreke i apelanta obavezao da tužiteljima preda u posjed sporne nekretnine, dok je u pogledu stava 2. i 3. izreke prvostepene presude presudu Općinskog suda, broj P-69/98 od 26. oktobra 2001. godine, ukinuo i predmet, u tom ukinutom dijelu, vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. Odlučujući o reviziji tuženog i umješača protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-189/05 od 19. jula 2005. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da u vrijeme donošenje prvostepene presude po članu 364 tada važećeg Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena, pošto označena vrijednost spora ne prelazi iznos od 15.000 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
9. Iz navoda apelacije proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda, broj Gž-
1266/04 od 30. septembra 2004. godine, izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-189/05 od 19. jula 2005. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je, u konkretnom slučaju, konačna odluka presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine.
10. S obzirom na to da je apelantu, 15. decembra 2004. godine, uručena presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 19. septembra 2005. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda, broj Gž-1266/04 od 30. septembra 2004. godine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić