Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2148/05 (L. S.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-2148/05, rješavajući zahtjev Ljiljane Srba, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljiljane Srba za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Srba (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je, 15. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj-Ministarstvu odbrane VP-7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zabranu raspolaganja sa stanom koji se nalazi u Trebinju u ul. Dušanova broj 4. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ministarstvo odbrane nosilac je prava raspolaganja na predmetnom stanu. Ministarstvo odbrane donijelo je privremeno rješenje, 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijelilo na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je rješenjem, od 17. novembra 2000. godine, poništilo privremeno rješenje o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine. Apelantica je rješenje Ministarstva odbrane, od 17. novembra 2000. godine, primila 22. aprila 2002. godine, te protiv njega uložila žalbu drugostepenom organu Ministarstva odbrane, koji je istu odbio svojim rješenjem od 2. februara 2002. godine. Protiv rješenja drugostepenog organa Ministarstva odbrane, od 2. februara 2002. godine, apelantica nije tužbom pokretala upravni spor.
3. Ministarstvo odbrane podnijelo je tužbu, 2. marta 2001. godine, Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo iseljenje apelantice iz predmetnog stana. Apelantica je, 2. oktobra 2003. godine, podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer u istom stanuje duže od osam godina. Ministarstvo odbrane povuklo je tužbu, 3. decembra 2003. godine, jer je apelantica deložirana iz predmetnog stana, 7. novembra 2003. godine, na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Parnični postupak je nastavljen po protivtužbi apelantice.
4. Osnovni sud je donio presudu, broj P-117/01 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) presudom, broj Gž-
94/04 od 23. marta 2004. godine, kojom je utvrdio da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu stanovanja u istom duže od osam godina, te je Ministarstvo odbrane obavezano da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud utvrdili su da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Ministarstva odbrane, od 20. aprila 1993. godine, te da je u istom stanovala do 7. novembra 2003. godine, kada je deložirana na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, na temelju čega su smatrali da je apelantica stekla stanarsko pravo prema članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).
5. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je donio osporenu presudu, broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine, kojom je reviziju usvojio, te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda, tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtijev. Vrhovni sud je naglasio kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da je apelantica predmetni stan nesmetano koristila od 20. aprila 1993. godine, jer je Ministarstvo odbrane podnijelo tužbu radi iseljenja, 2. marta 2001. godine. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Nesporno je utvrđeno presudama nižestepenih sudova da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio E.D. koji je stan napustio 10. juna 1992. godine. Prema odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) E.D. je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao tražiti vraćanje u posjed istog sve do 19. aprila 2000. godine, i do tog datuma niko drugi nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu. Obzirom da E.D. nije podnio zahtijev za vraćanje u posjed predmetnog stana, isti je mogao biti dodijeljen na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je to odbilo da učini, te je svojim rješenjem, od 17. novembra 2000. godine, poništilo rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantici na privremeno korištenje.
6. Apelantica nije detaljnije navela u čemu se ogledaju neotklonjive štetne posljedice, ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru, niti je u tom pravcu priložila bilo kakve dokaze. Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije jeste da apelantica tvrdi da su njena ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, te da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o reviziji, utvrđivao činjenično stanje na šta nije bio ovlašten, kao i da je u predmetni stan uselila 10. juna 1992. godine, od kada je taj stan predstavljao njen dom.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica je morala posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru, kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić