Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2273/05 (B. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2273/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Hatidža Hadžiosmanović i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 17. studenoga 2005. godine, u predmetu broj AP 2273/05, rješavajući zahtjev Branka Kušeca za donošenjem privremene mjere, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Branka Kušeca za donošenjem privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Kušec (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 7. studenoga 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2654/04 od 15. rujna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-159/02 od 30. rujna 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Federalnom zavodu mirovinskog i invalidskog osiguranja dodjeljivanje stanova svojim uposlenicima i djelatnicima do donošenja odluke o apelaciji.
2. Općinski je sud Presudom broj Pr-159/02 od 30. rujna 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže Federalni zavod PIO/MIO BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da, sukladno Pravilniku o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu tuženog, koji je objavljen u MIO glasniku broj 11/99 od prosinca 1999. godine, vanredno riješi apelantovo stambeno pitanje i da mu tuženi isplati na ime zakupnine iznos od 150,00 KM za polovicu mjeseca ožujka 2003. godine, a od travnja pa dalje iznos od 300,00 KM sve dok bude trajao apelantov podstanarski odnos, sa zateznom zakonskom kamatom od 28% počevši od 5. svibnja 2003. godine, odnosno svakog petog u mjesecu za prethodni mjesec pa dalje, te da mu tuženi nadoknadi štetu od 1.000,00 KM kao satisfakciju što mu nisu bile dostupne informacije a na temelju odluke o kršenju prava koje je donio Ured ombudsmana 20. studenoga 2003. godine, pod brojem OI-11-7/03, kao neutemeljen u cijelosti. Odbijen je i apelantov prijedlog za donošenjem privremene mjere kao neutemeljen. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o aelantovom prizivu, Kantonalni je sud Presudom broj Gž-2654/04 od 15. rujna 2005. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući presudu Kantonalni je sud između ostalog naveo da su apelantovi navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci povrijedio čl. 6, 8, 13. i 14. Europske konvencije za zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), neutemeljeni. Kantonalni sud smatra da nije povrijeđen članak 8. Europske konvencije, jer apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je njegov dom u pitanju, nego traži da mu se riješi stambeno pitanje vanredno, sukladno članku 19a. i 19b. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu tuženog. Dalje, Kantonalni sud smatra da tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bilo diskriminacijskog tretmana niti povrede članka 13. Europske konvencije. Kantonalni sud ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da apelant ne koristi svoje pravo rješavanja stambenog pitanja prema navedenom Pravilniku, već tužbom traži da mu se vanredno riješi stambeno pitanje, te dodaje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u postupku ostvarivanja prava iz radnog odnosa može ocjenjivati zakonitost konačne odluke kojom je povrijeđeno neko pravo, a ne tražiti da se riješi stambeno pitanje djelatnika dodjelom stana, jer sud ne dodjeljuje stanove. Također, Kantonalni sud ističe da se prvostupanjski sud osvrnuo i na pitanje vezano za pružanje informacija tuženog, a povodom odluke o dodjeli stanova, te ustvrdio da je apelantu odobren pristup informacijama u poslovnoj zgradi tuženog, a povodom dodjele stanova na trajno ili privremeno korištenje u razdoblju od 8. veljače 1988. godine do 26. ožujka 2003. godine.
4. Nakon toga je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. i članka 14. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom zabranjuje tuženom dodjeljivanje stanova svojim uposlenicima i djelatnicima do donošenja odluke o apelaciji. Apelant navodi da nije u mogućnosti potkrijepiti navode da je tuženi dodjeljivao stanove, jer su mu nedostupni podaci. Smatra da se o nenadoknadivoj šteti i njezinom opsegu, koja može nastati ili će nastati, nije potrebno posebno izjašnjavati, posebice ako se imaju u vidu razlozi ove apelacije.
6. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenjem privremene mjere Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
1. Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Također, Ustavni sud napominje da utemeljenost apelacije ispituje odvojeno od utemeljenosti zahtjeva za donošenjem privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenjem privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo glede navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o utemeljenosti zahtjeva za donošenjem privremene mjere. Stoga, apelant mora posebice obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, apelant samo zahtijeva donošenje privremene mjere, ne ponudivši nikakve dokaze, niti konkretne navode, koji idu u prilog tomu da se usvoji njegov zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su oprečne zakonitom cilju. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neutemeljenim.
10. Na temelju izloženog je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić