Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-75/04 (B. R.)
Odluka donesena 28. 01. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-75/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 75/04, rješavajući apelaciju B. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 28. januara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. R., podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Kž-202/03 od 23.
decembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj K- 106/03 od 25. juna 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. R. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je, 12. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ-202/03 od 23. februara 2004. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-106/03 od 25. juna 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne koja mu je izrečena presudom Osnovnog suda broj K–106/03 od 25 juna 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda je, 23. septembra 2004. godine, zatraženo da Ustavnom sudu dostavi odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je, 4. marta 2004. godine, Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog javnog tužilaštva u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) kao druge stranke u postupku je, 28. septembra 2004. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružno tužilaštvo je, 28. septembra 2004. godine, dostavilo Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Okružnog tužilaštva su, 3. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
7. Ustavni sud je, na sjednici 25. marta 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne, koja mu je izrečena presudom Osnovnog suda broj K–106/03 od 25 juna 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
9. Apelant je presudom Osnovnog suda broj K–106/03 od 25. juna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj KŽ–202/03 od 23. decembra 2003. godine, proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
10. Apelant je navedeno krivično djelo počinio tako što je, vozeći motorno vozilo neprilagođenom brzinom, izgubio kontrolu nad upravljačkim mehanizmom svog vozila, te je u zoni pješačkog prijelaza udario i oborio pješakinju R. S., koja je zadobila teške tjelesne povrede.
IV. Relevantni propisi
11. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), relevantne odredbe glase:
«Član 400. stav 1.
Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.»
12. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ", br. 7/77, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), relevantne odredbe glase:
«Član 371.
O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. od 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari».
[...]
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se žali da je a) žalbeni sud odlučivao u sastavu od dvojice sudija i b) da ga sud nije pozvao na sjednicu vijeća pri odlučivanju o žalbi. Time su, navodi apelant, prekršene odredbe Zakona o krivičnom postupku. Navedenim presudama, ističe apelant, povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da su apelantovi navodi bez pravnog osnova i da su proizvoljni jer taj sud, postupajući u konkretnom predmetu, ničim nije narušio princip jednakosti prava stranaka u postupku. Naime, postupak u ovom krivičnom predmetu je vođen po Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske koji je važio do 1. jula 2003. godine, a primjenjivan je na sve slučajeve gdje je optužnica stala na pravnu snagu. Diskreciono je pravo predsjednika vijeća ili vijeća da, u smislu člana 371. Zakona o krivičnom postupku, odluči da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale u konkretnom slučaju. Član 371. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku je utvrđivao da optuženi, branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac moraju, u roku predviđenom za žalbu i odgovor na žalbu, izričito zahtijevati da budu obaviješteni o sjednici vijeća ili predložiti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. Osuđeni, konkretno, nije zahtijevao da bude prisutan na sjednici vijeća drugostepenog suda, što se vidi iz kopije žalbe protiv prvostepene presude, niti je samo vijeće našlo za neophodno da ga pozove, jer nije ocijenilo kako bi njegovo prisustvo u konkretnom postupku bilo korisno za razjašnjenje krivično-pravne stvari. Prema tome, u konkretnom slučaju, Okružni sud nije bio dužan da obavještava osuđenog o sjednici vijeća u smislu člana 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku koji se tada primjenjivao. Dalje, ovaj sud navodi da nije tačan apelantov navod da je sud odlučivao u sastavu od dvojice sudija. Istina, štamparska greška koja se pojavila u drugostepenoj odluci ispravljena je na temelju zapisnika iz kojeg se vidi da je vijeće radilo u sastavu od troje sudija. Iz svih navedenih razloga Okružni sud predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.
15. U odgovoru koje je Ustavnom sudu dostavilo Okružno tužilaštvo se ističe da je greška u sastavu vijeća na koje se poziva apelant tehničke prirode, jer je u radu vijeća učestvovao i treći sudija. Navodi apelacije nisu osnovani jer nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu njegovim neprisustvovanjem raspravi drugostepenog vijeća, budući da raspravi nije prisustvovao ni nadležni tužilac.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donijeta 23. decembra 2003. godine, a apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju 12. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
25. Prvi apelantov prigovor da su u donošenju drugostepene presude učestvovala dvojica sudija ne odgovara činjeničnom stanju, s obzirom da je Ustavnom sudu dostavljen, kako zapisnik o vijećanju i glasanju iz kojeg se vidi da je u radu vijeća učestvovalo troje sudija, tako i rješenje o ispravci presude Okružnog suda broj Kž-202/03 od 23. januara 2004. godine.
26. Apelant, također, kao povredu svojih prava navodi i to što nije bio pozvan na sjednicu drugostepenog suda. Smatra da mu je Okružni sud u smislu člana 310. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske trebao omogućiti prisustvovanje sjednici Vijeća pri odlučivanju o žalbi, kako bi mogao dati «odgovarajuća i mjerodavna objašnjenja za odlučne žalbene stavove i pratiti suštinu izlaganja»
27. Ustavni sud podsjeća da zahtjev pravičnog saslušanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u principu podrazumijeva pravo stranaka da budu lično prisutne na suđenju. Prema praksi Evropskog suda, koju je prihvatio Ustavni sud, izuzetak od ovog principa može biti kada je u pitanju žalbeni sud. Ako žalbeni sud samo razmatra pitanje materijalnog prava, rasprava u prisustvu okrivljenog nije nužna. Situacija je, međutim, drukčija ako se žalbeni sud bavi razmatranjem činjenica. Pored toga, Evropski sud uzima u obzir prirodu domaćeg žalbenog sistema, opseg nadležnosti domaćeg suda i način na koji su interesi podnosioca predstavke zapravo prezentirani i zaštićeni pred domaćim žalbenim sudom. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud postupio u skladu sa relevantnim članom 371. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Apelant nije zahtijevao da bude pozvan na sjednicu vijeća Okružnog suda, a ni sam Okružni sud, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, nije ocijenio potrebnim da pozove apelanta na sjednicu drugostepenog suda prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi. Ustavni sud smatra da prisustvovanje apelanta sjednici drugostepenog suda nije bilo uvjetovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom da ni nadležni tužilac nije prisustvovao vijeću, nije povrijeđen ni princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»), kao važan element zahtjeva za pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
29. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić