Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-78/04 (D. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-78/04

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 78/04, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. K., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-82/03 od 13. novembra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-29/03 od 23. maja 2003.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dvorova, općina Bijeljina, kojeg zastupa J. Ž. N., advokat iz Zvornika, podnio je 12. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-82/03 od 13. novembra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-29/03 od 23. maja 2003. godine. Apelant je, 6. jula 2004. godine, podnio dopunu apelacije. Apelant je, 25. juna 2004. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Apelacionog suda broj Kž-82/03 od 13. novembra 2003. godine i naložio da Osnovni sud u Bijeljini zastane sa postupkom izvršenja dok se ne donese konačna odluka o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 78/04 od 23. jula 2004. godine, kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) zatraženo je, 6. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. septembra 2004. godine, a Javno tužilaštvo 21. septembra 2004. godine.

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda i Javnog tužilaštva je, 7. oktobra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Apelant je presudom Osnovnog suda broj Kp-29/03 od 23. maja 2003. godine proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci zbog produženog krivičnog djela navođenja na ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 369. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

8. Protiv navedene presude apelant i Javno tužilaštvo su uložili žalbe. Apelacioni sud je donio presudu broj Kž-82/03 od 13. novembra 2003. godine kojom je odbio apelantovu žalbu, dok je usvojio žalbu Javnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako da je apelanta za isto djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 10/03) Član 29., u relevantnom dijelu, glasi:

«Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji[...], u pobočnoj liniji [...], a po tazbini do bilo kojeg stepena,

c) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu pristranost.» Član 30., u relevantnom dijelu, glasi:

«(1) Izuzeće predsjednika i sudije [...] može tražiti stranka ili branilac.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako je za razlog izuzeća iz člana 29. tačke a. do f. ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.

(3) [...], (4) Stranke ili branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji postupa u predmetu.

(5) Stranka ili branilac dužni su u zahtjevu navesti okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzeće koji je ranije odbijen.» Član 31. glasi:

«Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 29. tačke a. do e. ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 29. tačke f. ovog zakona izvijestit će o tome predsjednika suda.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant u apelaciji navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su nižestepeni redovni sudovi pogrešno utvrdili oblik vinosti kod njega, jer nije dokazano da je djelo, koje mu se stavlja na teret, učinjeno sa umišljajem. Nadalje, nižestepeni sudovi su, prema apelantovim navodima, pogrešno procijenili pojedine provedene dokaze, a da pri tome nisu izveli određene dokaze (npr. grafološko vještačenje) koji mu idu u prilog. Nadalje, povredu prava na pravičan postupak apelant vidi i u tome što ovlašteni tužilac nije prezentirao određene dokaze odbrani i sudu. Takvi dokazi su, prema apelantovoj tvrdnji, naknadno dostavljeni sudu ali ti dokazi nisu bili predmet ocjene drugostepenog suda, a oni bi doveli do blažeg kažnjavanja apelanta.

I, naposljetku, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je u prvostepenom postupku u ovoj krivičnoj stvari sudio sudija koji se morao izuzeti. Naime, apelant tvrdi da je navedeni sudija bio pristran jer ima istu saobraćajnu dozvolu koju je sačinio apelant, što je uticalo na njegovu nepristranost.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud navodi da nisu tačne tvrdnje iz apelacije da nije dokazan oblik vinosti kod apelanta, što potvrđuju provedeni dokazi. U pogledu navoda iz apelacije da je sudija koji je sudio u prvom stepenu morao biti izuzet, Apelacioni sud navodi da je apelant morao, u slučaju postojanja sumnje u nepristranost sudije, podnijeti zahtjev za izuzeće sudije prije početka glavnog pretresa, odnosno odmah nakon saznanja za okolnosti koje ga čine pristranim i koji su razlog za njegovo izuzeće. Međutim, Apelacioni sud navodi da apelant u toku glavnog pretresa, a kako se čini ni naknadno, nije ukazivao na okolnosti koje bi upućivale na pristranost sudije. Stoga, smatra ovaj sud, i prvostepeni i drugostepeni postupak predstavljali su fer i pravično suđenje, te nije učinjena povreda apelantovog prava na pravičan postupak.

12. U odgovoru na apelaciju Javno tužilaštvo navodi da nije tačan apelantov navod da su dokazi koji idu u apelantovu korist sakriveni, jer je uručivanje prikupljenih dokaza apelantu i njegovom braniocu vršeno u skladu sa zakonom. Nadalje, navodi se da dosadašnja praksa Ustavnog suda stoji na stanovištu da sudovi nisu obavezni izvesti sve dokaze ukoliko se ne smatra da su bitni za predmet. Sudovi su, smatra Javno tužilaštvo, na prijedlog obje stranke izveli one dokaze za koje su smatrali da su bitni i relevantni i obrazložili su stav za izbor i provođenje baš tih dokaza. U pogledu apelantovih navoda kojima se osporava ocjena sudova da je predmetno krivično djelo učinjeno sa direktnim umišljajem, Javno tužilaštvo smatra da se time osporava izvršena ocjena dokaza u postupku. S obzirom na to, a prema praksi Ustavnog suda, navodi Javno tužilaštvo, Ustavni sud nije nadležan da vrši provjere utvrđenih činjenica kao ni načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ako odluka redovnog suda ne krši ustavna prava.

13. U pogledu apelantovih tvrdnji da je trebao biti izuzet sudija prvostepenog suda, Javno tužilaštvo navodi da u konkretnom slučaju nisu postojali zakonom utvrđeni razlozi za izuzeće sudije. Ovakve tvrdnje apelanta, ističe se u ovom odgovoru na apelaciju, nemaju čvrsto uporište u provedenim dokazima i nisu nesumnjivo utvrđene u sudskom postupku.

14. Naposljetku, Javno tužilaštvo navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, niti mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Kž-82/03 od 13. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 12. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

21. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]."

22. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća u skladu sa svojom jurisprudencijom da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).

23. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981., OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan.

24. Imajući u vidu iznesene stavove, Ustavni sud u konkretnom predmetu, osim ako nije došlo do zloupotrebe u primjeni prava, nije nadležan da ispituje da li su nižestepeni redovni sudovi pogrešno utvrdili oblik vinosti kod apelanta u odnosu na djelo za koje mu je izrečena kazna, kao ni da li su pogrešno procijenili pojedine provedene dokaze i da li su izveli sve relevantne dokaze.

25. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je u prvostepenom postupku u ovoj krivičnoj stvari sudio sudija koji je, navodno, morao biti izuzet. Naime, nakon razmatranja cjelokupnog spisa ovog predmeta, Ustavni sud je utvrdio da apelant i njegov branilac nisu, u toku cijelog krivičnog postupka, podnijeli zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda. Pored toga, Ustavni sud nalazi da u predmetnom slučaju ne postoje zakonski razlozi za izuzeće sudije, a čije postojanje obavezuje sudiju da prekine svaki rad na tom predmetu. Dakle, ne postoji propust sudije u pogledu njegove obaveze da ex officio prestane sa vršenjem sudijske dužnosti u konkretnom predmetu.

26. Stoga, imajući u vidu iznesene činjenice, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-78/04 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio