Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-330/04 (C.C.)
Odluka donesena 17. 12. 2004.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija preuranjena
- Zahtjev za puštanje iz pritvora
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-330/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 330/04, rješavajući apelaciju C. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 14., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija C. C., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-19/04 od 19. marta 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Kv-5/04 od 19.
februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija C. C., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-19/04 od 19. marta 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Kv-5/04 od 19.
februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. C. C. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa D. R., advokat iz Doboja, podnio je 30. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-19/04 od 19. marta 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-5/04 od 19. februara 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo apelantu pritvor i pustio ga na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 330/04 od 19. aprila 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i glavnog republičkog tužioca Republike Srpske zatraženo je, 2. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 19. novembra 2004. godine, dok glavni republički tužilac Republike Srpske nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 29. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Okružni sud je donio presudu broj K-4/03 od 21. marta 2003. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 128. stav 1. tačka 3., u vezi sa članom
23. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01), te osuđen kaznom zatvora u trajanju od osam godina i izrečena mu je mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Za izvršenje ovog krivičnog djela navedenom zakonskom odredbom predviđena je kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili doživotni zatvor.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-70/03 od 26. augusta 2003. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo navedenu prvostepenu presudu, te predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Pored toga, Vrhovni sud je istog dana donio i Rješenje broj K-70-1/03, kojim je produžio apelantov pritvor iz razloga predviđenih članom 191. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP).
9. Okružni sud je Rješenjem broj Kv-5/04 od 19. februara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-19/04 od 19. marta 2004. godine, apelantu ponovo produžio pritvor na osnovu člana 191. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku.
IV. Relevantni propisi
10. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) «Član 191., u relevantnom dijelu, glasi:
(2) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ne postoje uvjeti za obavezni pritvor, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...] 4. ako je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna deset godina zatvora ili teža kazna, a usljed načina izvršenja, posljedica ili dugih okolnosti djela došlo je ili bi moglo da dođe do takvog uznemirenja građana da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka ili bezbjednosti ljudi neophodno određivanje pritvora.
[...].
Član 199., u relevantnom dijelu, glasi:
1) Poslije predaje optužnice sudu do završetka glavnog pretresa, pritvor se može, po saslušanju javnog tužioca, kad se postupak vodi po njegovom zahtjevu, odrediti ili ukinuti samo rješenjem vijeća.
2) Vijeće je dužno nakon isteka dva mjeseca nakon pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru, i bez prijedloga stranaka, da ispita da li za pritvor još postoje razlozi i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora.
Član 378.
Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u odnosu na pravnu ocjenu djela i na krivičnu sankciju.»
11. Krivični zakonik Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01) Član 128. stav 1. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:
«(1) Zatvorom najmanje deset godina ili doživotnim zatvorom kaznit će se:
[...] 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
[...].»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji navodi da su sudovi u njegovom slučaju, u vezi sa produženjem pritvora, povrijedili pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. st. 3. i 4. i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava iz člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici što su sudovi kao zakonsku osnovu za produženje pritvora, u osporenim rješenjima, primijenili odredbu člana 191. stav 1. tačka 4. ZKP, koja se nije mogla primijeniti. Naime, apelant smatra da mu u ponovljenom krivičnom postupku pred Okružnim sudom nije moguće izreći težu kaznu od one koja je izrečena ukinutom presudom, zbog instituta zabrane reformatio in peius, s obzirom da se protiv ukinute presude nije žalio ovlašteni tužilac. Dakle, kako se apelantu u ponovljenom postupku ne može izreći teža kazna od kazne zatvora u trajanju od osam godina, to je u konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, za produženje pritvora neprimjenjiva odredba člana 191. stav 1. tačka 4. ZKP, kojom je propisano da se pritvor može odrediti «ako je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna deset godina zatvora ili teža kazna [...].» Stoga, apelant smatra da se neosnovano i nezakonito nalazi u pritvoru zbog proizvoljnog tumačenja procesnog zakona u konkretnom slučaju, još od donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj Kž-70/03 od 26. augusta 2003. godine, tj. više od sedam mjeseci od dana podnošenja apelacije.
13. Apelant nije detaljnije obrazložio stav da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na koncu, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju i ukine osporena rješenja, te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Ujedno, apelant traži da mu se, na osnovu člana 5. stav 5. Evropske konvencije, na ime obeštećenja zbog nezakonitog zadržavanja u pritvoru, isplati iznos od 15.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da apelant u najvećem dijelu apelacije ponavlja svoje tvrdnje koje je iznosio i u žalbi protiv rješenja Okružnog suda. Apelantovi navodi, prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavljaju igru riječi kojom pokušava opravdati zamjenu teza u pogledu zakonom propisanih uvjeta za određivanje pritvora i mogućnosti njegovog produženja. Vrhovni sud smatra da su stavovi apelanta o tom pitanju proizvod potpuno pogrešnog shvatanja zakonskog teksta i da su kao takvi neprihvatljivi.
16. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da rješenjem tog suda nisu povrijeđena navedena apelantova prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž- 19/04 od 19. marta 2004. godine. Ovo rješenje apelant osporava zbog kršenja prava iz člana II/3.e) i
d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. st. 3. i 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
21. Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na ove apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena u smislu člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da rješenje Vrhovnog suda, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, pošto on nije ni okončan.
22. U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i
4. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-19/04 od 19. marta 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 30. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
d) Pravo na slobodu i sigurnost lica.»
26. Član 5. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora ispitati je li osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u najvažnija prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član
5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979., serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kad prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
29. Imajući u vidu navedene principe, postavlja se pitanje da li su osporena rješenja Vrhovnog i Okružnog suda povrijedila apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Odgovor na ovo pitanje leži u razjašnjenju pitanja može li se konkretna pravna situacija podvesti pod odredbu člana 191. stav 1. tačka 4. ZKP-a.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u konkretnom predmetu Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-70/03 od 26. augusta 2003. godine uvažena apelantova žalba, ukinuta prvostepena osuđujuća presuda Okružnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Pored toga, nesporna je činjenica da je žalbu protiv navedene prvostepene presude izjavio samo apelant, a ne i ovlašteni tužilac. Stoga, slijedi da u ponovljenom postupku apelantu za isto djelo ne može biti izrečena teža kazna od kazne zatvora u trajanju od osam godina, koja je bila izrečena ukinutom osuđujućom presudom, primjenom instituta zabrane reformatio in peius iz člana 378. ZKP-a.
31. Kako se, dakle, apelantu u ponovljenom postupku «po zakonu», ne može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, apelant smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita i da je njima povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud podsjeća da smisao produžavanja pritvora licu protiv kojeg je optužnica stupila na pravnu snagu, općenito, leži u potrebi da se osigura prisustvo tog lica u postupku koji se protiv njega vodi, jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogao pobjeći, sakriti se ili na drugi način izbjeći pravdi, ili da bi, na nezakonit način, mogao utjecati na tok i rezultat krivičnog postupka. Pored ovoga, mjera pritvora izriče se i u onim slučajevima kada je zbog posebnih okolnosti i težine izvršenog djela, kao i ličnosti optuženog, neophodno njegovo zadržavanje u pritvoru.
33. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima apelantu je podužen pritvor primjenom odredbe člana 191. stav 1. tačka 4. ZKP-a. Prema toj odredbi, da bi se pritvor odredio, odnosno produžio, neophodno je da je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Apelantu je, dakle, pritvor produžen zbog težine i posebnih okolnosti izvršenog djela koje su konkretizirane visinom kazne. Navedena osnova je, stoga, objektivna i nepromjenjiva kategorija, gdje primjena te osnove zavisi isključivo od apstraktne opasnosti svakog pojedinog krivičnog djela, tj. od visine zaprijećene kazne za izvršeno djelo. Zbog toga, primjena ove osnove za određivanje, odnosno produžavanje pritvora, ne zavisi od okolnosti koje se tiču izvršioca djela i njegovog trenutnog položaja u krivičnom postupku. U prilog navedenom ide i činjenica da primjena ove osnove za produženje pritvora u konkretnom slučaju, da ne postoji zabrana reformatio in peius, ne bi čak niti otvarala sumnju u pravnu valjanost osporenih rješenja.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S obzirom da Ustavni sud nije našao povredu člana 5. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje zahtjeva za dodjelu kompenzacije po osnovi člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Na osnovi člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić