Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-377/04 (J.Z.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-377/04

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 377/04, rješavajući apelaciju J. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. Z., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1240/03 od 19. januara 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1003/02 od 17. aprila 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je, 14. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1240/03 od 19. januara 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1003/02 od 17. aprila 2003. godine. Apelantica je, 15. novembra 2004. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio otkup stana u Zenici u Ulici Jalimamov put broj 6-A/IV do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, V. Š. i DD Poslovni sistem RMK Zenica, zatraženo je, 16. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 23. novembra 2004. godine, a učesnici u postupku V. Š. 26. novembra 2004. godine, te DD Poslovni sistem RMK Zenica 29. novembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 15. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je donio odluku broj AP 377/04 od 30. novembra 2004. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Apelantica je s mužem i dvoje djece do maja 1992. godine, kao član porodičnog domaćinstva svoje pokojne majke J. Đ., koristila stan u Zenici u Ulici Jalimamov put broj 6-A/IV. U vrijeme majčine smrti, koja je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, 23. oktobra 1998. godine, apelantica se kao izbjeglica nalazila u Smederevu.

8. Služba za opću upravu i stambene poslove općine Zenica donijela je Rješenje broj 03-372- 17/99 od 12. jula 1999. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zenica broj 14-23-1688/99 od 12. oktobra 1999. godine, kojim je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana odbijen i naloženo joj da stan preda u posjed vlasniku DD Poslovni sistemi RMK Zenica, u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.

9. Presudom Kantonalnog suda broj U-432/99 od 20. januara 2000. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-210/00 od 22. marta 2001. godine, odbijena je apelanticina tužba izjavljena protiv navedenog drugostepenog upravnog rješenja. Nakon toga, apelantica je uputila aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, koji je donio Odluku o prihvatljivosti broj CH/02/12333 od 5. decembra 2002. godine, kojom je apelanticinu aplikaciju proglasio neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu.

10. Presudom Općinskog suda broj P-1003/02 od 17. aprila 2003. godine poništena je odluka DD Poslovnog sistema RMK Zenica od 31. marta 1999. godine o dodjeli spornog stana V. Š., te poništen Ugovor o korištenju stana broj 7119002 od 22. marta 2000. godine, zaključen između V. Š. i JP «Zenica-stan». Istom presudom obavezan je V. Š. da sporni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantici u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja i uz obavezu da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom odbačena je apelanticina tužba protiv Općine Zenica. Također, odbačen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da sud utvrdi da je ona stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava na spornom stanu nakon smrti nositeljice stanarskog prava, njezine majke J. Đ., te da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

11. Protiv navedene prvostepene presude žalbu su izjavili apelantica, kao tužiteljica u ovoj parnici, te tuženi JP «Zenica-stan» Zenica, DD Poslovni sistemi RMK Zenica i V. Š. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud donio je presudu broj Gž-1240/03 od 19. januara 2004. godine, kojom je apelanticinu žalbu odbio, a žalbe tuženih uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89) «Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava».

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 28.

Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana [...] u slučajevima iz člana 21, 22, 32. stav 1. i 33. stav 3. i 4. ovog zakona [...] od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana [...].»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica navodi, nakon hronološkog iznošenja svih činjenica, da je Kantonalni sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je, kako smatra apelantica, svjesno ignorirao činjenicu da je ona bila izbjeglica u vrijeme smrti svoje majke. Zbog toga je njezino svojstvo člana porodičnog domaćinstva na stanu trebalo utvrditi sa stanjem od prije 30. aprila 1991. godine, datuma koji je polazna osnova za sve pravne sporove. Pošto se smatrala članom domaćinstva svoje majke na taj datum i bila korisnik stana sve do deložacije 14. marta 2000. godine, njezino pravo je trebalo utvrđivati sa tim datumom a ne u času majčine smrti. Zbog toga, apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. II/3.m), II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da Ustavni sud nije nadležan ispitivati pravilnost utvrđenih činjenica i primjenu materijalnog prava. Taj sud smatra da je osporena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, radi čega ostaje kod već iznesenih razloga u obrazloženju presude. Kantonalni sud smatra paušalnim i proturječnim navode iz apelacije da se apelantica do časa smrti svoje majke nije mogla vratiti u predmetni stan. Također, navodi o nepravednom postupku i diskriminaciji apelantice su paušalni, smatra ovaj sud, jer se za te tvrdnje ne daju nikakva činjenična objašnjenja, niti se nude bilo kakvi dokazi koji bi ukazivali na njihovu osnovanost.

15. Učesnik u postupku i sadašnji korisnik spornog stana, V. Š., u odgovoru na apelaciju navodi da mu je, u skladu sa važećim odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima i Pravilnikom o stambenim odnosima vlasnika stana, dodijeljen sporni stan na korištenje. Pravo apelantice u odnosu na sporni stan provjeravano je, navodi V. Š., u više postupaka i svi njezini zahtjevi su odbijeni. On smatra da su neosnovane apelanticine činjenične tvrdnje koje je navela u apelaciji. Ujedno, V. Š. se poziva na raniju Odluku Ustavnog suda broj U 65/02 od 23. septembra 2003. godine, za koju smatra da je primjenjiva i u predmetnom slučaju. Smatra da je apelanticin zahtjev neosnovan i predlaže da se kao takav odbije.

16. Učesnik u postupku DD Poslovni sistemi RMK Zenica u odgovoru na apelaciju navodi da je apelantica iselila iz predmetnog stana u maju 1992. godine, radi čega joj je prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Radi toga se na nju nisu mogle primijeniti odredbe čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. Predmetni stan je dodijeljen radniku V. Š. u skladu sa rang-listom, s obzirom da je vlasnik imao saznanja da se predmetni stan ne koristi legalno. Ispravnost svog postupanja i neosnovanosti apelanticinog zahtjeva učesnik u postupku vidi u dosadašnjim odlukama nadležnih organa. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1240/03 od 19. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 18. februara 2004. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.f), k) i m), čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

k) Pravo na imovinu.

m) pravo na slobodu kretanja i prebivališta.» Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

23. Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

24. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297- C).

25. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na “miješanje” javnih vlasti u poštivanje toga “doma”. Drugo, da bi “miješanje” bilo opravdano, mora biti “u skladu sa zakonom”. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

26. U slučaju da se ispostavi da je to “miješanje” u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije “neophodno” postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da “miješanje” odgovara “pritiscima društvenih potreba” i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).

27. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam “dom” obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 24/99).

28. Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza, izvedenih u upravnom postupku, koje je cijenio i Kantonalni i Vrhovni sud Federacije BiH, utvrđeno da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke u trenutku njene smrti. Također, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je donio Odluku o prihvatljivosti, broj CH/02/12333 od 5. decembra 2002. godine, kojom je apelanticinu aplikaciju, izjavljenu zbog navodnih nepravilnosti u ovom postupku, proglasio kao očigledno neosnovanu.

29. Nakon toga, apelantica je svojstvo nositeljice stanarskog prava na spornom stanu pokušala steći podnošenjem tužbe u parničnom postupku. Međutim, u ovom sudskom postupku apelantica nije uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom. Stoga, Ustavni sud konstatira da apelantica, nakon okončanja predmetnih postupaka, nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu.

30. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/04, U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02 i U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelantica tvrdi da je njezino svojstvo člana porodičnog domaćinstva trebalo utvrđivati sa stanjem od 30. aprila 1991. godine, a ne u času majčine smrti, s obzirom da je sporni stan nakon navedenog datuma morala napustiti zbog rata.

31. Međutim, čak i kada bi se kao relevantan prihvatio takav apelanticin stav, Ustavni sud smatra da ona, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je nakon okončanja ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini pa do smrti svoje majke bila spriječena, razlozima objektivne prirode ili onima na koje nije mogla utjecati, da se vrati u sporni stan i nastavi ga koristiti sa svojom majkom. Ustavni sud, također, smatra da apelantica tokom cijelog svog boravka van Zenice nije ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom svoje majke, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. I pored toga što apelantica navodi da je sve vrijeme bila prijavljena na adresi spornog stana i da je vodila brigu o majci i izdržavala je, ne prekidajući na taj način ekonomsku zajednicu života, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

34. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njezin slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.

35. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.

36. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njezinog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.

37. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Slijedi da odbacivanje apelanticinog zahtjeva u parničnom postupku da joj se prizna status nosioca stanarskog prava nakon smrti njezine majke, ne predstavlja lišavanje apelantice postojeće imovine.

38. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-377/04 (J.Z.) | Sudska praksa | Aktio