Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-473/04 (Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 02. 06. 2004.
- Privremena mjera - usvojena
- Građanski postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-473/04
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 2. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-473/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.
Privremeno se obustavlja izvršenje presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine u izvršnom postupku pokrenutom u Općinskom sudu u Sarajevuu predmetu broj IP-1117/04.
Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o meritumu podnesene apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je, 25. maja 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude u izvršnom postupku pokrenutom u Općinskom sudu u Sarajevu u predmetu broj IP-1117/04, do donošenja odluke po apelaciji. Apelant je podnio dopunu apelacije 1. juna 2004. godine.
2. Općinski sud I u Sarajevu je presudom broj Ps-255/97, od 26. septembra 2000. godine, obavezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da isplati tužitelju "Cetis" d.d. Celje, iznos od 1.037.886,00 DEM sa zateznim kamatama na iznos glavnog duga, koje su detaljno specificirane u izreci ove presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 49.700 KM, dok je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženika Narodnu banku Bosne i Hercegovine i drugotuženika Bosnu i Hercegovinu. U obrazloženju ove presude je navedeno, kako su sva tri tuženika, u odgovoru na tužbu, osporili pasivnu legitimaciju na svojoj strani, dok je prvotuženi Narodna banka Bosne i Hercegovine visinu tužbenog zahtjeva učinio nespornim. Za sud je činjenično stanje među strankama nesporno, pa proizilazi da je tužitelj, na osnovu ugovora sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine, u toku 1992. godine izvršio štampanje, pakovanje i distribuciju novca BH dinara, te da mu za obavljene poslove nije izmiren dug u ukupnom iznosu od 1.037.886,00 DEM. Prema stanovištu ovog suda, tužbeni zahtjev u pogledu prvotuženog Narodne banke Bosne i Hercegovine je neosnovan, jer je predmetni ugovor zaključen između tužitelja i Vlade Republike Bosne i Hercegovine, u kojem prvotužena nije učestvovala, već je preko nje samo vršeno plaćanje jednog dijela duga. U pogledu drugotužene Bosne i Hercegovine, sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je Republika Bosna i Hercegovina prestala postojati kao pravni subjekt, tako što su njene institucije implementacijom Bosne i Hercegovine prestale postojati. Prema Sporazumu o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 8/95), Vlada Republike Bosne i Hercegovine je zadržala samo one ingerencije koje joj omogućavaju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države, a sve druge funkcije su prenesene na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. Navedenim sporazumom su razgraničene odgovornosti Vlade Republike Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, tako da je u odgovornosti Vlade Republike Bosne i Hercegovine uključena samo zajednička monetarna politika, a monetarna politika, koja je vođena do donošenja ovog sporazuma, ostala je u domenu odgovornosti Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo, prema stanovištu suda, podrazumijeva i prenos neregulisanih obaveza nastalih iz domena monetarne politike, na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, pošto je predmetni posao zaključen radi osiguranja opticaja novca isključivo na području koje je, prema Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, pripalo Federaciji Bosne i Hercegovine.
3. Kantonalni sud u Sarajevu je presudom broj Pž-21/02, od 15. februara 2002. godine, rješavajući po žalbama tužitelja i trećetužene Federacije Bosne i Hercegovine, izjavljenim na presudu Općinskog suda I u Sarajevu broj Ps-255/97, od 26. septembra 2002. godine, žalbu tužitelja odbio, a žalbu trećetužene djelimično uvažio, te odluku o troškovima postupka ukinuo i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba trećetužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema stanovištu ovog suda, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilno postupio odbijajući tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu Narodnu banku Bosne i Hercegovine i drugotuženu Bosnu i Hercegovinu, a prihvatajući ga u odnosu na trećetuženu Federaciju Bosne i Hercegovine, navodeći pri tome razloge koje prihvata i taj sud. Što se tiče prigovora zastare, istaknutog u žalbi trećetužene, sud je obrazložio da se radi o privrednom sporu, da je prigovor zastare spor o činjenicama, a nove činjenice se u žalbi u privrednim sporovima mogu iznostiti samo ako žalitelj učini vjerovatnim da ih, bez svoje krivnje, nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, što žalitelj nije učinio. Sud smatra da, s obzirom na odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, nema pravnog osnova da oni budu solidarno obavezani sa trećetuženom na isplatu duga.
4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je presudom broj Rev-381/02, od 19. februara 2004. godine, odlučujući o reviziji tužitelja i trećetužene, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-21/02, od 15. februara 2002. godine, reviziju tužitelja djelimično uvažio, nižestepene presude, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženoj Bosni i Hercegovini, preinačio i drugotuženoj naložio platiti tužitelju u eurima iznos koji odgovara 1.037.886 DEM sa zakonskom zateznom kamatom, prema specifikaciji u izreci ove presude i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 24.950 KM. Reviziju tužitelja, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženu Narodnu banku Bosne i Hercegovine, odbio, a reviziju trećetužene Federacije Bosne i Hercegovine uvažio i nižestepene presude, u dijelu kojem je trećetuženoj naloženo platiti tužitelju 1.037.886 DEM sa pripadajućom zateznom kamatom, preinačio i tužitelja sa tužbenim zahtjevom odbio. U obrazloženju ove presude je navedeno, kako je prema činjeničnom stanju, utvrđenom od strane nižestepenih sudova, nesporno da je drugotužena sa tužiteljem zaključila ugovor o štampanju, pakovanju i otpremi ugovorene količine novca BH dinara. Tužitelj je svoje ugovorne obaveze ispunio, a drugotužena je ostala dužna platiti ostatak duga. Međutim, prvostepeni sudovi zaključuju da je Republika Bosna i Hercegovina, kao država koja je preuzela ugovorne obaveze, prestala postojati kao pravni subjekt, jer ona, prema članu I Ustava Bosne i Hercegovine, sa izmijenjenim nazivom nastavlja svoje pravno postojanje. Sud smatra da sporna tražbina potiče iz ugovora kojeg je država, tada pod nazivom Republika Bosna i Hercegovina, sklopila u okviru monetarne politike, koja novom organizacijom države nije prenijeta na entitete, već je ostala u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u smislu člana III Ustava Bosne i Hercegovine, pa slijedi da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, kada su odbili tužbeni zahtjev prema drugotuženoj, a usvojili ga prema trećetuženoj. Dalje, sud obrazlaže kako je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da prvotužena Narodna banka Bosne i Hercegovine nije bila u pravnom poslu sa tužiteljem, već je postupala po nalozima Vlade drugotužene, pa je neosnovana revizija tužitelja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema prvotuženoj. Konačno, sud smatra, kako je tužitelj u reviziji postavio zahtjev samo za troškove svoje revizije i odgovora na reviziju trećetužene, a odbijen je njegov tužbeni zahtjev prema trećetuženoj, koja je bila obavezana i na nakandu parničnih troškova, tužitelju su dosuđeni troškovi kao u izreci, čime je postala bespredmetnom drugostepena presuda u odluci o troškovima postupka.
5. Apelant navodi da jeVrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, prilikom odlučivanja o revizijama, propustio da obavijesti apelanta o predmetnoj pravnoj stvari, iako je preinačivanjem nižestepenih presuda, donio odluku na štetu apelanta. Pored toga, iako apelant ne osporava postojanje duga prema tužitelju kao povjeriocu, revizijski sud je, protivno odredbama o zastari i istaknutom prigovoru zastare, obavezao apelanta na plaćanje duga. Dalje navodi, da je za plaćanje duga odgovorna samo Federacija Bosne i Hercegovine, shodno odredbama Sporazuma o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, jer se u konkretnom slučaju radi o poslu koji je ugovoren i izvršen od maja do novembra 1992. godine, kada Bosna i Hercegovina nije postojala, a novac se koristio samo na teritoriji koju sada pokriva Federacija Bosne i Hercegovine. Apelant ukazuje i na član III/2. b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem će finansijske obaveze u koje je ušao jedan entitet bez pristanka drugog entiteta prije izbora Skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, biti obaveza tog entiteta, osim ako te obaveze nisu uslov da se nastavi članstvo Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Apelant navodi da je pokrenut izvršni postupak za prinudno izvršenje osporene revizijske presude, te da bi isplatom povjeriocu dosuđenog iznosa duga, apelantu bila nanesena nenadoknadiva šteta s obzirom da je povjerilac strano pravno lice. Iz tog razloga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi odložio izvršenje osporene presude u izvršnom postupku pokrenutom u Općinskom sudu u Sarajevu u predmetu broj IP-1117/04, do donošenja odluke po apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
10. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
11. U konkretnom slučaju je očigledno da okolnosti ovog slučaja pokreću pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja potpadaju pod pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i za čije odlučivanje je nadležan Ustavni sud. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, preinačio presude nižestepenih sudova na štetu apelanta pri čemu nije vođena javna rasprava niti je apelant učestvovao u tom postupku, pa samim tim nije imao priliku ni da iznese argumente u svoju korist.
12. U datim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 381/02, od 19. februara 2004. godine, čiju će ustavnost ocjenjivati, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere, pa je Ustavni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi da privremeno obustavi izvršenje osporenog akta.
13. Pored ukazivanja na navedene povrede navedenih ljudskih prava, apelant ističe da je pokrenut izvršni postupak za prinudno izvršenje osporene presude, a da bi isplatom povjeriocu, apelantu bila nanesena šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi s obzirom da je povjerilac strano pravno lice. U odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud smatra da je irelevantna činjenica da je pokrenut postupak za prinudno izvršenje osporene presude kao i činjenica da je povjerilac strano pravno lice te da ovi argumenti ne mogu biti osnov za usvajanje privremene mjere. Međutim, s obzirom na obrazloženje iz tačke 12. odluke, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za usvajanje privremene mjere.
15. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.
17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić