Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-525/04 (B.Č.)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-525/04
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 525/04, rješavajući apelaciju B. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. Č., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-116/03 od 16.
marta 2004. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K- 10/02 od 24. decembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju G. i Z. B., advokati iz Banje Luke, podnio je, 11. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-116/03 od 16. marta 2004. godine i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-10/02 od 24. decembra 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 19. novembra 2004. godine, a od okružnog javnog tužioca u Banjoj Luci 20. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra 2004. godine, Okružni sud 2. decembra 2004. godine, a okružni javni tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 20. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 525/04 od 30. juna 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj K-10/02 od 24. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Kž-116/03 od 16. marta 2004. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. januara do 14. marta 2002. godine. Također, apelantu je, na osnovu člana 64. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja pištolja, a obavezan je i da plati troškove krivičnog postupka.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br.
26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
«Član 23.
[...](6) Prvostepeni sudovi, u vijeću sastavljenom od trojice sudija, odlučuju o žalbama protiv rješenja istražnog sudije i drugih rješenja kad je to određeno ovim zakonom, [...] Član 39.
Sudija ili sudija porotnik ne može obavljati sudske dužnosti:
[...] 4) ako je u istom krivičnom predmetu obavljao istražne radnje, [...] 5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom; [...] Član 192.
[...] (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice se može žaliti vijeću (član 23. stav 6)[...] Član 227.
(1) Oslobođeni su dužnosti svjedočenja:
1) bračni drug okrivljenog;
2) srodnici okrivljenog po krvi u pravoj liniji [...] Član 228.
Ako je kao svjedok saslušano [...] lice koje ne mora svjedočiti (član 227), a nije na to upozoreno ili se nije izričito odreklo tog prava [...], na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 275.
Sve odluke vijeća donesene povodom prigovora protiv optužnice moraju biti obrazložene, ali tako da se unaprijed ne utiče na rješavanje onih pitanja koja će biti predmet raspravljanja na glavnom pretresu.
Član 333.
[...] (3) Zapisnici o ranijem saslušanju lica koja su oslobođena dužnosti svjedočenja (član 277) ne smiju se pročitati ako ta lica nisu uopće pozvana na glavni pretres ili su na glavnom pretresu izjavila da neće da svjedoče.
Član 364.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji nije sudjelovao na glavnom pretresu [...] 2) ako je na glavnom pretresu sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji se morao izuzeti (član 39. tač. 1 do 6);
[...] 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda; [...]»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija usvoji, a pobijane odluke ukinu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepropisnom sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, zato što su u sastavu tog vijeća bili i dvoje sudija koji su sudjelovali i u prvostepenom postupku, tako što su bili članovi vijeća Okružnog suda koje je, na prijedlog istražnog sudije, donijelo rješenje o produženju pritvora apelantu. Također, navodi da su te sudije bili i članovi vijeća istog suda koje je donijelo rješenje o odbijanju apelantovog prigovora protiv optužnice Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci. Apelant smatra da je na ovaj način povrijeđen princip nepristranosti suda. Osim toga, apelant ističe kako su na glavnom pretresu pročitane izjave svjedoka, njegove supruge i kćerke, koje su po zakonu oslobođene dužnosti svjedočenja. Budući da one nisu saslušane na glavnom pretresu, sud ih nije ni upozorio da ne moraju svjedočiti, čime im nije pružena mogućnost da se o tome izjasne. Apelant smatra da ga iskazi privilegiranih svjedoka nesumnjivo terete, pa zasnivanje presude na ovako provedenom dokazu, prema mišljenju apelanta, predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka, a time i prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud pobija navode apelanta i ističe da se učešće dvoje sudija u drugostepenom vijeću, koji su ranije sudjelovali u vijeću Okružnog suda koje je odlučivalo o produženju pritvora i o prigovorima na optužnicu, ne može smatrati učešćem u donošenju prvostepene odluke, pa dakle ni povredom odredaba krivičnog postupka, niti prava na pravično suđenje. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je čitanje iskaza privilegiranih svjedoka izvršeno uz apelantovu saglasnost i uz ispunjavanje i drugih zakonom predviđenih uvjeta, o čemu je Vrhovni sud dao obrazloženje u svojoj odluci. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije.
11. Okružni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je sud u svemu postupio u skladu sa tada važećim procesnim i materijalnim propisima. Također, Okružni sud navodi da su apelantovi navodi već bili predmet razmatranja Vrhovnog suda u žalbenom postupku, pa je te navode Vrhovni sud odbio. Budući da smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Okružni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kž-116/03 od 16. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnio 11. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav
3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Pravo na pravično suđenje u odnosu na nepristranost suda
19. Apelant smatra da je prekršen princip «nepristranosti suda», zato što određene sudije nisu mogle sudjelovati u vijeću Vrhovnog suda, koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostepene presude, zato što su sudjelovali u vijeću Okružnog suda, koje je odlučivalo o produženju pritvora i o prigovoru protiv optužnice.
20. Sastav vijeća koje odlučuje o žalbama protiv rješenja istražnog sudije i drugih rješenja određenih zakonom, određen je članom 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku. Na ovo pitanje upućuju i odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se tiču rješavanja žalbe protiv prigovora na rješenje o pritvoru (član 192. stav 4) i rješavanja prigovora protiv optužnice (član 268. stav 2). Iz navedenih odredbi je vidljivo da Zakon o krivičnom postupku ne isključuje mogućnost da u sastavu vijeća koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene odluke bude i sudija koji je sudjelovao u nekoj od ranijih faza konkretnog predmeta. U konkretnom slučaju to je sudjelovanje u vijeću koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o pritvoru i o prigovoru na optužnicu.
21. Osim toga, u članu 39. stav 1. tač. 4. i 5. Zakona o krivičnom postupku, dati su razlozi za izuzeće sudije. Ustavni sud primjećuje da odredbe navedenog člana propisuju da sudija ili sudija porotnik ne može vršiti sudske dužnosti ako je u istom predmetu obavljao istražne radnje ili sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom. Navedene odredbe, dakle, ne isključuju mogućnost da u vijeću koje odlučuje o žalbi na drugostepenom sudu bude i sudija koji je sudjelovao u nekoj od faza koje su prethodile krivičnom postupku.
22. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da «[...]činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je ´opseg i priroda´ drugih mjera koje se preduzmu prije suđenja[...]» (vidi presude Nortier od 24. augusta 1993. godine, Saravia de Carvalho od 22. aprila 1994. godine i Fey od 24. februara 1993. godine). U konkretnom slučaju su sudije, čiju nepristranost apelant dovodi u pitanje, sudjelovale u vijeću Okružnog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o pritvoru i o prigovoru na optužnicu. Međutim, te sudije nisu sudjelovale u sastavu vijeća koje je izreklo presudu apelantu, dakle nisu sudjelovali na glavnom pretresu i u donošenju meritorne odluke. Osim toga, odluke sudija u vijeću koje rješava o žalbi na rješenje o pritvoru ograničene su, u skladu sa Zakonom, samo na pitanje postojanja zakonskih razloga za određivanje ili produženje pritvora, a u slučaju rješavanja prigovora na optužnicu samo na pitanja valjanosti optužnice. U ovom posljednjem slučaju, odredba člana 275. Zakona o krivičnom postupku nalaže da odluke vijeća koje se donesu povodom prigovora protiv optužnice ne smiju unaprijed uticati na rješavanje pitanja koja će biti predmet raspravljanja na glavnom pretresu, a to je, svakako, i pitanje utvrđivanja krivične odgovornosti. Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakve dokaze o tome da je prekršena navedena odredba.
23. Ustavni sud zaključuje da činjenica da su određene sudije sudjelovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke, u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom, nije smetnja da te sudije sudjeluju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude, niti može, sama po sebi, kršiti princip nepristranosti suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa «nepristranog suda» kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u odnosu na ostale navode
24. Ostali apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose se na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je to što su na glavnom pretresu pročitani iskazi njegove supruge i kćerke koji su dati u istrazi, a da one nisu saslušane i tom prilikom prethodno obaviještene da, kao privilegirane svjedokinje, nemaju obavezu svjedočenja, suprotno Zakonu o krivičnom postupku i članu 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi presudu Kostovski od 20. novembra 1989. godine). Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci U 62/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
26. U konkretnom slučaju nesporno je da su privilegirane svjedokinje, apelantove supruga i kćerka, pozvane na glavni pretres, te da se tom pozivu nisu odazvale, pa su uz saglasnost apelanta i okružnog javnog tužioca njihovi iskazi, koji su dati u istrazi, pročitani, kako to propisuje odredba člana 333. stav 3. Zakona o krivičnom postupku. Iz pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da prvostepena odluka nije zasnovana na ovim iskazima privilegiranih svjedokinja, a Okružni je sud to obrazložio time što one «nisu bile neposredni očevici dijela događaja», već «imaju samo posredna saznanja». Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud izveo i druge dokaze, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
27. Ustavni sud zaključuje da se čitanje izjava privilegiranih svjedokinja koje se, iako su pozvane na glavni pretres nisu odazvale pozivu suda, a za koje je data saglasnost apelanta i okružnog javnog tužioca, kako to propisuje Zakon o krivičnom postupku, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da činjenica da su određene sudije sudjelovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u nekoj ranijoj fazi postupka pred prvostepenim sudom, koje je prethodilo donošenju meritorne odluke, nije smetnja da te sudije sudjeluju u vijeću drugostepenog suda koje donosi odluku o žalbi protiv prvostepene presude, niti može, samo po sebi, predstavljati kršenje principa «nepristranog suda». Osim toga, izvođenje dokaza čitanjem izjava privilegiranih svjedokinja na način propisan zakonom nije, samo po sebi, kršenje prava na pravično suđenje.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić