Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/04 (R.R.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-530/04

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmet broju AP 530/04, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. R., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Pžp-25/04 od 6. maja 2004.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je, 6. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-25/04 od 6. maja 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporenog rješenja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je 6. jula 2004. godine dostavio dopunu apelacije navodeći da je Republičko tužilaštvo Republike Srpske odbilo njegov zahtjev za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pobijanog rješenja Okružnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Komisije za prekršaje, Podučnog centra Trebinje, Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija za prekršaje), zatraženo je, 23. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra 2004. godine, a Komisija za prekršaje 30. novembra 2004. godine

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Komisije za prekršaje su, 24. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

6. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 530/04 od 30. juna 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

8. Komisija za prekršaje je donijela Rješenje broj 08/0703-456-359/02 od 17. decembra 2003. godine, kojim je apelant proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 44. st. 1. i 2. i člana 46. stav 1. tačka 1. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01) i prekršaja iz čl. 43. i 45. stav 1. tačka 1. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 25/02), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500 KM i obavezan je platiti troškove postupka u iznosu od 50 KM.

9. Okružni sud je Rješenjem broj Pžp-25/04 od 6. maja 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja Komisije za prekršaje, pa je prvostepeno rješenje preinačio tako da je apelant proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 43. i 45. stav 1. tačka 1. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 25/02), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500 KM i obavezan je platiti troškove postupka u iznosu od 50 KM. U odnosu na prekršaj iz člana 44. st. 1. i 2. i člana 46. stav 1. tačka 1. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01), postupak je obustavljen zbog apsolutne zastare. U ostalom dijelu, pobijano rješenje je ostalo nepromijenjeno.

10. Apelant se protiv ovog rješenja obratio Republičkom tužilaštvu Republike Srpske inicijativom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pa je aktom Republičkog tužilaštva broj Ktz-9/04-1 od 01. jula 2004. godine obaviješten da Republičko tužilaštvo nije našlo zakonskog osnova za podizanje takvog zahtjeva.

IV. Relevantni propisi

11. U Zakonu o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 25/02) relevantne odredbe glase:

«Član 43.

Obveznik poreza na promet obavezan je platiti porez na promet za obaveze nastale od 1. do 15, najkasnije do 20. u mjesecu, a za obaveze nastale od 16. do posljednjeg dana u mjesecu, najkasnije 5. dana u narednom mjesecu.

[...] Član 71.

Novčanom kaznom od najmanje 1.000 KM (konvertibilnih maraka) kaznit će se za prekršaj pravno lice ili preduzetnik:

[...] 5) ako akcizu, odnosno porez na promet ne uplati u propisanom roku (čl. 41, 42. i 43); [...]» U Zakonu o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03 ) relevantne odredbe glase:

«Član 68.

Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

[...] 2. za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 300 KM [...] kad protekne jedna godina od dana kada je prekršaj učinjen.

[...] Član 71.

Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj učinjen, [...] Zastara se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak [...] Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 68, 69. i 70. ovog zakona.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da je pobijanim rješenjem prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Naime, apelant smatra da drugostepeno sudsko vijeće nije sačuvalo «ni vanjski utisak objektivne nepristranosti», što vidi u tome da je drugostepeni sud uzeo ovaj predmet u rješavanje preko reda, samo da bi se izbjeglo nastupanje apsolutne zastare. Osim toga, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je nastupila relativna zastara pokretanja i vođenja postupka za prekršaj za koji je proglašen krivim i kažnjen. Što se tiče prava na imovinu, apelant smatra da je to njegovo pravo povrijeđeno nametanjem kazne, budući da takva odluka nema osnova u zakonu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud u svom odgovoru pobija navode iz apelacije i navodi da je postupak proveden na način koji nije prekršio prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Okružni sud smatra da su neosnovani i navodi o davanju nezakonitog prioriteta u rješavanju predmeta protiv apelanta, te predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije.

14. Komisija za prekršaje u svom odgovoru također pobija navode iz apelacije, te navodi da su u prvostepenom postupku provedeni svi dokazi i utvrđeno da apelant nije redovno uplaćivao akontaciju poreza na promet usluga kao i pripadajući porez za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja u kontroliranom periodu, zbog čega je i doneseno rješenje o kažnjavanju. Komisija za prekršaje smatra da je postupak proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelant poziva.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-25/04 od 6. maja 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je apelaciju podnio 15. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

22. Prema odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet, propuštanje redovnog uplaćivanja akontacije poreza na promet usluga kvalificirano je kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.

23. Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje izbjegavanja plaćanja poreza na usluge koji je propisan zakonom, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da apelant nije redovno uplaćivao akontaciju poreza na promet usluga i pripadajući porez za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja, kako to zakon nalaže, za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

26. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor da je nastupila relativna zastara pokretanja i vođenja postupka, te da je stoga pobijano rješenje nezakonito i suprotno principu pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je pitanje eventualne zastarjelosti Okružni sud detaljno razmotrio i, usvojivši apelantove navode u vezi s tim pitanjem, dio postupka obustavio zbog apsolutne zastare. Što se tiče dijela postupka za koji je Okružni sud utvrdio da nije nastupila zastara, u pobijanom rješenju su data detaljna obrazloženja i razlozi i primijenjene su relevantne zakonske odredbe. Osim toga, način na koji je Okružni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijane odluke.

27. Ustavni sud, također, ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi presudu Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već samo paušalno navodi da je sud dao nezakonit prioritet ovom predmetu u odnosu na druge predmete.

28. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je postupak na drugi način bio nepravičan.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/04 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio