Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-31/02 (S.A.)

Odluka donesena 26. 03. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-31/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 26. marta 2004. godine, u predmetu broj U 31/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija !!br0ken!!S. A., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 184/01 od 9. oktobra 2001. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj Kv-126/01 od 22. augusta 2001. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

IUvod

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 8. novembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-184/01 od 9. oktobra 2001. godine i rješenje Okružnog suda u Bijeljini br. Kv-126/01 od 22. augusta 2001. godine. IIPostupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 15. maja 2003. godine zatražio od apelanta, Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) da dostave svoje odgovore.

3. Ustavni sud je 2. juna 2003. godine primio odgovor Vrhovnog suda, a apelant i Okružni sud nisu dostavili odgovore.

III Činjenično stanje

4. Činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelanta i dokumenta predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati kako slijedi:

5. Apelant je presudom Okružnog suda, broj K-37/98 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog neovlaštene kupovine i stavljanja u promet opojnih droga. Njegov saučesnik je osuđen na dvije godine i šest mjeseci.

6. Okružni sud je utvrdio da su oba okrivljena nabavili određenu količinu opojne droge za što su platili 14.000 DEM, s ciljem njihove prodaje. Nijedan od dvojice okrivljenih nije poricao da su počinili krivična djela za koja se terete, ali su tvrdili da su bili prisiljeni da kupe opojnu drogu uz prijetnju upotrebe sile. Okružni sud je odbacio njihove tvrdnje obrazlažući to da bi u se takvom slučaju okrivljeni obratili policiji radi zaštite, što oni nisu uradili. Okružni sud je smatrao da su okrivljeni izvršili krivično djelo sa predumišljajem i da su bili svjesni činjenice da su počinili to krivično djelo.

7. U konkretnom predmetu, Okružni sud je kao olakšavajuće okolnosti za apelanta uzeo činjenicu da je on bio teško bolestan, da je bio izbjeglica i da nije imao sredstava da izdržava svoju porodicu. Uz to, on nije porekao izvršenje krivičnog djela za koje se tereti.

8. Nakon donošenja presude, apelant se razbolio i 6. augusta 2001. godine je smješten u Psihijatrijsku bolnicu u Sokocu. Ljekar specijalista je u svom kontrolnom nalazu dao mišljenje da apelant nije sposoban da izdržava kaznenu mjeru. Apelant ja naveo da je ovo nova činjenica koja može uticati na presudu Okružnog suda, broj K-37/98 u skladu sa članom 404. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01). Shodno tome, apelant je podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka i odlaganje izvršenja presude, broj K-37/98. Apelant je dostavio pismo Psihijatrijske bolnice u Sokocu uz ostalu medicinsku dokumentaciju radi potkrepljivanja svog zahtjeva.

9. Okružni sud je 22. augusta 2001. godine donio rješenje broj Kv-126/01 kojim je odbacio apelantov zahtjev kao neosnovan. Okružni sud je zauzeo stav da apelantova bolest nije bila dovoljan razlog da on bude oslobođen od krivične osude. Pored toga, Okružni sud je smatrao da je za utvrđivanje krivične odgovornosti bilo relevantno to da li je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a on je to bio u konkretnom predmetu. Okružni sud je istakao da njegovo psihičko stanje može biti eventualno osnov za ublažavanje kazne, a nikako kao osnov za ponavljanje krivičnog postupka. Okružni sud nije smatrao za potrebno da se obavi vještačenje u vezi sa zdravstvenim stanjem apelanta jer se on razbolio nakon što je osuđen.

10. Apelant je 21. septembra 2001. godine podnio žalbu Vrhovnom sudu protiv rješenja Okružnog suda. U žalbi je naveo da je Okružni sud pogrešno cijenio činjenično stanje.

11. Vrhovni sud je donio rješenje broj Kž-184/01 od 9. oktobra 2001. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu. Sud je naveo da se dokazi koje je izveo apelant ne mogu smatrati novim dokazima i činjenicama kako je to predviđeno u članu 404. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku. S obzirom da je apelant psihički obolio poslije donošenja presude, njegova bolest ne utiče na krivičnu odgovornost. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud nadležan da odluči o zahtjevu za ponavljanje postupka.

12. Vrhovni sud je rješenjem broj Kvl-15/02 od 18. februara 2002. godine odbio apelantov zahtjev za vanrednim ublažavanjem kazne.

IV Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da su Okružni sud u Bijeljini i Vrhovni sud Republike Srpske pogrešno odbacili njegov zahtjev za obnovu postupka radi odlučivanja da li njegova bolest predstavlja olakšavajuću okolnost. On tvrdi da ovo predstavlja povredu njegovog ljudskog prava koje garantuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se ne žali na uslove u zatvoru i ne navodi odredbe Evropske konvencije na koju se poziva.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud tvrdi da je apelacija neosnovana i smatra da okolnosti koje je naveo apelant ne predstavljaju dovoljnu osnovu za obnovu postupka. U tom smislu, Vrhovni sud smatra da je psihička bolest nešto što bi se moglo razmatrati u slučaju da se pojavila za vrijeme suđenja. Činjenica da se apelantovo psihičko stanje u značajnoj mjeri promijenilo nakon sudske presude ne utiče na krivičnu odgovornost u konkretnom predmetu. Na kraju, Vrhovni sud navodi da bi psihička bolest apelanta mogla biti osnova za vanredno ublažavanje kazne, a ne za ponavljanje postupka. VDopustivost

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae

15. Apelacija Ustavnom sudu je nedopustiva u slučaju kad je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. ako se apelacija ne odnosi na pravo koje se štiti Ustavom Bosne i Hercegovine. Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

16. Dakle, prvo se mora ispitati da li se apelant poziva na prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine. On tvrdi da to što je psihički teško obolio nakon donošenja presude treba da bude osnova za ponavljanje krivičnog postupka te da njegova kazna treba, shodno tome, biti ublažena. On također tvrdi da to što Okružni sud i Vrhovni sud nisu postupili u skladu sa njegovim zahtjevom predstavlja povredu osnovnih prava koje štiti Evropska konvencija.

17. Član 6. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantuju prava na pravično suđenje. Ovo pravo je ograničeno na postupke koji su počeli od trenutka kad je neko optužen za određeno krivično djelo i završili konačnom i pravosnažnom sudskom presudom. Drugim riječima, ono ne uključuje vrijeme provedeno u zatvoru i prava zatvorenika u tom periodu. Nadalje, zadatak Ustavnog suda, prema članu 6. Evropske konvencije, je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan i u skladu sa specifičnim zaštitnim mehanizmima koje predviđa Evropska konvencija te, shodno tome, Ustavni sud ne bi bio nadležan da ocijeni da li je presuda u nekom predmetu bila odgovarajuća. Prema tome, apelacija ne pokreće nijedno pitanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao ni člana 6. Evropske konvencije.

18. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer ne pokreće nijedno pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine. VIZaključak

19. Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopustiv ukoliko je ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-31/02 (S.A.) | Sudska praksa | Aktio