Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-42/02 (N.I.)

Odluka donesena 26. 09. 2003.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-42/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

26. 09. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. st. 1. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prećišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», br. 24/99, 26/01 i 6/02), u predmetu broj U-42/02, na sjednici održanoj 26. i 27. septembra 2003. godine, donio je

RJEŠENJE

Apelacija N. I. iz Bijeljine, protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-61/00 od 19. februara 2001. godine, skida se sa liste predmeta za odlučivanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

I Uvod

1. N. I., iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 20. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-61/00 od 26. februara 2001. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Područna jedinica Bijeljina, broj: 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine i Uredbe Vlade Republike Srpske, broj: 02-338/93 od 15. novembra 1993. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/93).

II Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Ustavnog suda Republike Srpske, Republičkog javnog pravobranilaštva i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju, kao i dokaze koji nedostaju u spisima.

3. Odgovor na apelaciju Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, sa dokazima u spisima, kao i odgovor Republičkog javnog pravobranilaštva, u skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljen je apelantici. Izjašnjenje na navedene odgovore apelantica nije dostavila.

4. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, na traženje Ustavnog suda, dostavila je upravne spise broj: 014/07-473-13/97 i 11-473-28/00. III Činjenično stanje

a) Okolnosti slučaja

5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Vlada Republike Srpske, na osnovu člana 2. tačka 2. Zakona o Vladi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 15/92) Uredbom broj: 02-338/93 od 15. novembra 1993. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/93) utvrdila je da je od općeg interesa izgradnja željezničke pruge Bijeljina – Miloševac, autoput Bijeljina – Modriča i izgradnja podzemnih TT instalacija Bijeljina – Modriča, te da se u tu svrhu može izvršiti eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektovane željezničke pruge, autoputa i trase podzemnih TT instalacija sa odgovarajućim objektima i postrojenjima. Ova uredba stupila je na snagu danom donošenja, tj. 15. novembra 1993. godine.

7. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Područna jedinica Bijeljina, 13. juna 1997. godine, povodom prijedloga broj: U.24/93 od 11. juna 1997. godine, od strane Javnog željezničkog transportnog preduzeća Republike Srpske, zastupanog po Republičkom javnom pravobranilaštvu za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti, donijela je rješenje broj: 9 07-473-13/97 kojim usvaja prijedlog, te u svrhu izgradnje željezničke pruge Bijeljina – Miloševac potpuno ekspropriše nepokretnosti koja se nalazi na kč. br. 341/3 – njiva prve klase površine 1.491 m² upisana u pl. br. 282. k.o. Bijeljina – Selo, a suvlasništvo više vlasnika, između kojih je i apelantica sa dijelom 1/15. U rješenju se, između ostalog navodi, da je 13. juna 1997. godine, uz učešće korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika, održana usmena rasprava i da se vlasnik nepokretnosti nije protivio prijedlogu za eksproprijaciju. Također se konstatuje da za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada pravo na pravičnu naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku, nakon pravosnažnosti ovog rješenja, te da su u skladu sa zakonom podnijete propisane isprave kojima se dokazuje postojanje općeg interesa kao i obezbjeđenje novčanih sredstava za izmirivanje naknade ranijim vlasnicima. Rješenje sadrži i pouku o pravnom lijeku, tj. da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove u roku od 15 dana od dana njegovog prijema i to isključivo putem Područne jedinice Bijeljina.

8. U dokazima dostavljenih spisa, broj 014/07-473-13/97 i 11-473-28/2000 ne nalazi se prijedlog Republičkog javnog pravobranilaštva niti propisane isprave, kojima se dokazuje da su obezbijeđena potrebna novčana sredstva za izmirivanje naknade ranijim vlasnicima.

9. Iz zapisnika o usmenoj raspravi, povodom eksproprijacije nepokretnosti broj: 07-473-13/97 sačinjenog 13. juna 1997. godine, u Područnoj jedinici Bijeljina, proizilazi da apelantica nije prisustvovala ročištu, a iz dostavljenih spisa Ustavnom sudu nema dokaza da je apelantica bila pozivana radi prisustva usmenoj raspravi. U zapisniku se konstatuje da je ispred vlasnika nepokretnosti, između ostalih, prisustvovala Mira Životić iz Bijeljine u svoje ime i u ime apelantice. Međutim, u dokazima dostavljenih spisa ne nalazi se propisana punomoć kojom je apelantica ovlastila svoju sestru za zastupanje pred nadležnim organom povodom eksproprijacije konkretne nekretnine.

10. Dostavnica o uručenju rješenja o eksproprijaciji nekretnina apelantici, ne sadrži datum niti godinu uručenja.

11. U predmetu sporazumnog određivanja novčane naknade za konkretne nekretnine, po rješenju broj: 9 07-473-13/97 od 15. juna 2000. godine, u Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina sačinjen je zapisnik broj: 11-473-28/00 u prisustvu svih stranaka pa i apelantice. Sporazumom je utvrđeno da se korisnik eksproprijacije Javno željezničko transportno preduzeće Republike Srpske obavezuje na ime naknade za eksproprisano zemljište označeno kao k.č. 341/3 isplatiti ranijim vlasnicima i to: između ostalih i apelantici iznos od 870,00 KM u roku od 15 dana od dana zaključenja sporazuma. Sporazum je potpisan od strane svih stranaka kao i apelantice.

12. Ustavni sud Republike Srpske, povodom inicijative apelantice, od 19. septembra 2000. godine, za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Područna jedinica Bijeljina, broj 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine održanoj 19. februara 2001. godine, donio je rješenje broj: U-61/00 kojim se ne prihvata ta inicijativa. Po ocjeni Ustavnog suda Republike Srpske, osporeno rješenje nema karakter općeg pravnog akta čiju ustavnost i zakonitost, u smislu člana 115 Ustava Republike Srpske, ocjenjuje Ustavni sud Republike Srpske.

b) Relevantni propisi

13. Zakon o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 8/96, 9/96 i 15/96) «Član 1.

Nepokretnosti se mogu eksproprisati ili se svojina na njima može ograničiti, samo uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne cijene nepokretnosti (u daljem tekstu: naknada), ako to zahtijeva opšti interes utvrđen na osnovu dokaza.

Član 19.

Vlada Republike Srpske može utvrditi opšti interes za eksproprijaciju ako je eksproprijacija nepokretnosti neophodna za izgradnju objekata, ... saobraćajne, energetske i komunalne infrastrukture ....

Član 28. st. 3. i 4.

Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji organ iz stava 1. ovog člana saslušaće vlasnika nepokretnosti o činjenicama od značaja za eksproprisanu nepokretnost.

Po žalbi protiv prvostepenog rješenja donijetog po prijedlogu za eksproprijaciju rješava Republička uprava.» Zakon o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02) «Član 9.

Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.» Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94) «Član 7. stav 1. i 2.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu. Upravni spor može se pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta protiv koga nema mjesta žalbi u upravnom postupku.» IV Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica pobija rješenje Ustavnog suda Republike Srpske, rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina kao i Uredbu Vlade Republike Srpske o utvrđivanju općeg interesa, tvrdeći da postupak eksproprijacije nije proveden po Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o eksproprijaciji, jer apelantica kao stranka nije učestvovala u postupku niti joj je pružena prilika za saslušanje. Apelantica ističe da navodi u rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina nisu tačni iz razloga što apelantica nikada nije pozvana na raspravu, jer je u to vrijeme boravila u inozemstvu u svojstvu izbjeglice. Apelantica je dostavila i otpusno pismo iz Švajcarske od strane policije kantona Aargau

– AG 508 676 od 31. augusta 1998. godine, u kojem se navodi da do 30. septembra 1998. godine mora sa porodicom napustiti tu zemlju. Apelantica smatra da se rješenjem, kojim je eksproprisana njena imovina, pored Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o eksproprijaciji, krše odredbe Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustav Bosne i Hercegovine, Ustav Republike Srpske, član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica takođe ističe da izuzimanje zemljišta na osnovu Uredbe Vlade Republike Srpske od 15. novembra 1993. godine, nije u skladu sa Ustavom Republike Srpske i Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, jer je donijeta u periodu rata i ratnih dejstava «kada su vlasnici eksproprisanih nepokretnosti pod prinudom napuštali Bijeljinu, tj. nisu bili u mogućnosti da se izjašnjavaju povodom donijetih propisa niti su mogli utjecati na njihovo donošenje.» Apelantica navodi da do danas nije započeta izgradnja željezničke pruge, a oduzeto zemljište se koristi kao makadamski put. Priznaje da joj je nadležni organ, nakon svega, ponudio novčanu naknadu u iznosu od 3 KM po 1 m² zemljišta. Smatra da u pogledu pravične naknade trpi diskriminaciju vlasti, jer više nema kome da se obrati radi ostvarivanja svog prava na imovinu. Ističe da postupak pred sudovima, radi obeštećenja, nije pokretala iz razloga što smatra da zbog neažurnosti nadležnog suda i njegovog isključivo nacionalnog sastava svoje pravo neće moći ostvariti i da će postupak izvjesno dugo trajati. Predlaže da Ustavni sud stavi van snage rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj 61/00 od 26. februara 2001. godine, Uredbu Vlade Republike Srpske, broj 02-338/93 od 15. novembra 1993. godine i rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, broj 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine.

b) Odgovor na apelaciju

15. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Bijeljina u odgovoru od 8. augusta 2002. godine navodi da je ispoštovan zakon i zakonska procedura, kod donošenja rješenja o potpunoj eksproprijaciji nepokretnosti. Republička uprava smatra da apelaciju treba odbiti u dijelu koji se odnosi na stavljanje van snage rješenja o eksproprijaciji broj 9 07-473- 13 od 13. juna 1997. godine iz razloga što su se stranke sporazumjele zaključivanjem sporazuma o naknadi za eksproprisane nekretnine. Sporazum su zaključile 15. juna 2000. godine pred Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, pod brojem 11-473-28/2000, iz čega proizilazi da su stranke prešutno prihvatile i rješenje o eksproprijaciji.

Republičko javno pravobranilaštvo u odgovoru od 10. juna 2003. godine ističe da je Uredba Vlade Republike Srpske o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju pruge, još uvijek na snazi sa izmjenama, u dijelu trase na području Općine Bijeljina. Istovremeno se ukazuje da je u postupku eksproprijacije nepokretnosti sačinjen zapisnik iz koga proizilazi da je raspravi pristupila Mira Životić iz Bijeljine, u ime apelantice kao svoje sestre. Pravobranilaštvo ne posjeduje dokaze o uloženoj punomoći, ali je ubjeđenja da je takva punomoć postojala u spisu. Također se navodi da je apelantica zaključila sporazum o novčanoj naknadi za ekspropirisane nekretnine. V Dopustivost

16. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

17. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

18. Apelantica u suštini pokreće pitanje postupka eksproprijacije njenih nekretnina pred nadležnim organom uprave koji se vodio u upravnom postupku, počev od utvrđivanja općeg interesa sve do donošenja rješenja o ekspropiraciji nekretnina i određivanju visine novčane naknade za eksproprisane nekretnine. Iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, proizilazi da je apelantica lično primila rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina broj: 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine. Međutim, dostavnica o prijemu potpisana je od strane apelantice bez oznake datuma prijema. No, bez obzira na ovu činjenicu, apelantici je po osporenom rješenju data pravna pouka da može izjaviti žalbu protiv ovog rješenja u roku od 15 dana od dana prijema Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove. S obzirom na razloge navedene u apelaciji i dokaze u spisima, iako je Ustavni sud dopisom od 18.februara 2003. godine apelantici pružio priliku da se izjasni i eventualno iznese razloge nekorištenja dozvoljenih pravnih lijekova protiv osporenog rješenja o ekspropiraciji nekretnina, apelantica nije dostavila odgovor.

19. Iako je apelantica pred nadležnim organom 15. juna 2000. godine zaključila sporazum sa korisnikom eksproprijacije o novčanoj naknadi za ekspropirisane nekretnine, obratila se Ustavnom sudu Republike Srpske 19. septembra 2000. godine inicijativom za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, broj 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine.

20. Prema stavu Ustavnog suda (Odluka Ustavnog suda u predmetu broj U-12/01 od 5. maja 2001. godine) pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe od konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, forma ili ispunjene zakonskih uslova, plaćanja taksi i sl.), ne može se smatrati konačnom.

21. S obzirom da apelantica nije koristila dozvoljene pravne lijekove protiv prvostepenog rješenja, uključujući i mogućnost podizanja tužbe pokretanjem upravnog spora pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, konačna odluka, relevantna u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, jeste rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina broj 9 07-473-13 od 13. juna 1997. godine, a ne rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj: U-61/00 od 21. februara 2001. godine.

22. Ustavni sud je ocijenio da podnošenje inicijative, od strane apelantice, 19. septembra 2000. godine, Ustavnom sudu Republike Srpske, ne predstavlja efektivan posljednji pravni lijek koji je zakonom dozvoljen, tj. adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu, u konkretnom slučaju prvostepeno rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove. Prema članu 28. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, po žalbi protiv prvostepenog rješenja donijetog po prijedlogu za eksproprijaciju, rješava Republička uprava.

23. Prema navedenom proizilazi da apelantica nije iskoristila efektivne pravne lijekove kako je to određeno članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Zato, Ustavni sud apelaciju smatra nedopustivom.

24. U pogledu dijela apelaciji koji se odnosi na osporavanje Uredbe Vlade Republike Srpske, broj 02-338/93 od 15. novembra 1993. godine, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, nije nadležan da ocjenjuje ustavnost podzakonskih pravnih akata, u koje spada osporena Uredba.

VII Zaključak

25. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. i 5. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, Ustavni sud je jednoglasno odlučio da apelaciju skine sa liste predmeta za odlučivanje zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

26. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hecegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Ustavnog suda Mato Tadić i sudije: prof. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus i prof. dr. Ćazim Sadiković.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-42/02 (N.I.) | Sudska praksa | Aktio