Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-86/04 (I. J.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-86/04

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 86/04, rješavajući apelaciju I. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. J. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž 1137/03 od 10. oktobra 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P 1680/01 od 23.

decembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnijela je 13. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž 1137/03, od 10. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 1680/01, od 23. decembra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Đ. G. zatraženo je, 9. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju koji je zaprimljen 27. septembra 2004. godine, dok učesnik u postupku Đ. G. nije dostavio odgovor na apelaciju.

3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 20. oktobra 2004. godine.

III. Činjenično stanje

4. Predmetne činjenice, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, moguće je sumirati na slijedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj P 1680/01, od 23. decembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž 1137/03, od 10. oktobra 2003. godine, utvrđeno je kako je tužilac u toj parnici, Đorđe Goronja, stekao pravo vlasništva na zemljištu koje je po starom premjeru označeno kao k. č. broj 771/1, K.O.Vraca, površine 300 m², a koje je po novom premjeru označeno kao dio k. č. broj 345, K.O. Perin Han, što apelantica mora priznati i trpjeti da se na osnovu te presude u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižba prava vlasništva u korist tužioca. O razlozima za ovakvu odluku sud, između ostalog, navodi da su prednici tužioca bili savjesni posjednici predmetnog zemljišta, da je tužiočev otac na tom zemljištu izgradio kuću 1968. godine i koristio je sa svojom porodicom, te da ju je nakon njegove smrti nastavio koristiti tužilac. S obzirom na to, smatra taj sud, tužilac je na predmetnom zemljištu stekao pravo vlasništva dosjelošću, u skladu sa odredbom člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

IV. Relevantni propisi

6. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) propisuje:

Član 32. stav 2. propisuje:

«Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.»

7. Zakon o zemljišnim knjigama («Službene novine Federacije BiH», br. 58/02 i 19/03) Član 5. stav 1., u relevantnom dijelu, propisuje:

«Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu [...].»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica u apelaciji navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravedno suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imetak iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .

9. Povredu prava na pravedan postupak apelantica vidi u činjenici da Kantonalni sud u predmetima u kojim nije dozvoljena revizija, kao u konkretnom slučaju, odbacuje žalbe strana. Tamo gdje je revizija dozvoljena, navodi apelantica, taj sud, u pravilu, ukida prvostepene presude i vraća predmete na ponovno suđenje. S obzirom da je takav način rada Kantonalnog suda utjecao i na donošenje negativne odluke po apelanticu, ona to smatra povredom prava na pravedno suđenje.

10. Povreda prava na imovinu, u konkretnom slučaju, po navodima apelantice, postoji zbog činjenice da je na predmetnom zemljištu u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisana apelantica od 1976. godine. Pravo vlasništva na tom zemljištu stekla je nasljeđivanjem od svog brata, a on od njihovog oca. Dalje, apelantica navodi da je dosjelost kao način stjecanja prava vlasništva na nekretninama u suprotnosti s članom 5. Zakona o zemljišnim knjigama, koji je bio u primjeni u vrijeme odlučivanja Kantonalnog suda o njenoj žalbi. Ovo zbog toga što je navedenom odredbom propisano da se pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama stječu upisom u zemljišnu knjigu. Zbog toga je nezakonita izreka pobijane presude, ističe apelantica, kojom se pravo vlasništva na tuđoj stvari utvrđuje kao već stečeno. Stoga, apelantica smatra da je lišena svoje imovine na način i pod uvjetima koji nisu predviđeni zakonom, odnosno članom 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

11. Dalje, apelantica navodi da je na predmetnom zemljištu tužilac bespravno izgradio objekt koji danas nema nikakvu vrijednost i da vrijednost spornog zemljišta daleko nadmašuje vrijednost tog objekta. Apelantica spori i pitanje tužiočeve savjesnosti što se tiče posjedovanja spornog zemljišta, tvrdeći da po tom pitanju nije bio savjesan, jer je znao ili je morao znati, u vrijeme gradnje kuće, da gradi na tuđem zemljištu.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da nisu tačne tvrdnje iz apelacije da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravedno suđenje i pravo na imovinu. Naime, iz navoda apelacije proizlazi, navodi Sud, da apelantica nije saglasna sa stavom Kantonalnog suda izraženim u osporenoj presudi, te da su u pitanju različita pravna shvatanja, što ne može biti povreda prava na pravedno suđenje. Kantonalni sud navodi da se ne mogu prihvatiti navodi iz apelacije da je apelantica lišena imovine na način i pod uvjetima koji nisu određeni zakonom. U provedenom postupku utvrđeno je, navodi Kantonalni sud, da su tužilac i njegovi pravni prednici u posjedu spornog zemljišta od prije 1968. godine, čime je ispunjen zakonski uvjet za stjecanje prava vlasništva u tužiočevu korist. Naposljetku, Kantonalni je sud predložio odbacivanje apelacije zbog neosnovanosti.

VI. Dopustivost

13. Saglasno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelaciono ovlaštenje u pitanjima sadržanim u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

14. Saglasno članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni, zakonski mogući pravni lijekovi i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž 1137/03, od 10. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih, po zakonu mogućih pravnih lijekova. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 21. novembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete što se tiče dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravedno suđenje

18. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine propisuje:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravedno saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, propisuje:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Razmatrajući navode iz apelacije, Ustavni sud uvidio je da se apelantica žali da je nižestepenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravedno suđenje iz razloga što, navodno, Kantonalni sud u predmetima gdje nije dozvoljena revizija, kako je u konkretnom slučaju, a priori odbacuje žalbe strana. Ustavni sud smatra da je ovakav apelanticin navod paušalan i neosnovan te, kao takav, nije mogao dovesti u pitanje pravednost predmetnog postupka.

21. Uz to, Ustavni sud uočava da je apelantica imala pristup sudovima na obje instance, odnosno da je mogla predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno putem predstavki, te da su sudovi ispitali njene zahtjeve saglasno zakonu. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije ovlašten taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. Saglasno tome, ne postoje indicije da je postupak nepravedno vođen.

22. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravedan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

23. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine propisuje:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisuje:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

25. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju ima li apelantica pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi «imovina» ili «posjed» koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .

26. Riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koji su određena ekonomska vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00, od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Pravo vlasništva na spornom zemljištu, koje je upisano u zemljišnu knjigu na apelanticino ime, nesumnjivo je imovina određene ekonomske vrijednosti.

27. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine saglasno općem interesu. Sva su tri navedena pravila povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994., serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).

28. U odnosnom slučaju osporene presude nesumnjivo predstavljaju lišavanje prava na mirno uživanje imovine. Naime, navedene presude prouzrokuju učinke po kojima je apelantica definitivno lišena mogućnosti nesmetanog, u granicama relevantnog zakona i pravnog poretka, uživanja u predmetnoj imovini. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud morao je, kao slijedeće, ispitati jesu li navedeni sudovi opravdano lišili apelanticu prava na uživanje posjeda na predmetnom zemljištu. Opravdanost može postojati samo u slučaju ako je onemogućavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) saglasno principu proporcionalnosti.

30. Razmatrajući pitanje jesu li odluke nižestepenih sudova zakonski zasnovane, Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela apelaciju zbog navodno pogrešnog tumačenja i primjene Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno Zakona o zemljišnim knjigama. U tom pogledu, zadatak Ustavnog suda nije ispitivati ispravnost tumačenja i primjene zakona koji nisu ustavne prirode, već je to zadatak redovnih sudova. Za ispunjenje zahtjeva člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dovoljna je činjenica da je stjecanje prava vlasništva na nekretninama putem dosjelosti zakonski zasnovano (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 27/01, od 28. septembra 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 8/02). Uz to, primjena zakona u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna ili diskriminacijska, niti je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravedno suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima).

31. Ustavni sud smatra da pravo apelantice na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u ovom slučaju nije povrijeđeno.

VIII. Zaključak

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Saglasno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-86/04 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio