Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-612/04 (L.B.)
Odluka donesena 30. 11. 2004.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-612/04
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 612/04, rješavajući apelacije L. B. i M. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije L. B. i M. Ž., podnesene protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-331/03 od 21. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. L. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa R. K., advokat iz Beograda, podnijela je 8. jula 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-331/03 od 21. maja 2004. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. M. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je, 3. augusta 2004. godine, Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda broj Kž-331/03 od 21. maja 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-612/04 od 23. jula 2003. godine, kojom se odbija apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 672/04 od 26. augusta 2004. godine, kojom se odbija apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Na osnovu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto faktičko i pravno pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 612/04. Spojene su apelacije AP 612/04 i AP 672/04.
6. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je, 27. jula 2004. godine, da dostave odgovore na apelanticinu apelaciju, a 15. oktobra 2004. godine, da dostave odgovore na apelantovu apelaciju.
7. Okružni sud dostavio je odgovor na apelanticinu apelaciju 27. augusta 2004. godine, a Okružno tužilaštvo 31. augusta 2004. godine.
8. Okružni sud je dostavio odgovor na apelantovu apelaciju 19. oktobra 2004. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
9. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 15. oktobra 2004. godine, dostavljeni apelantici, a odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 8. novembra 2004. godine.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
11. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj K-207/03 od 23. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-331/03 od 21. maja 2004. godine, apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela primanja mita iz člana 341. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01 – u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela – davanje mita iz člana 342. stav 1. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Istom presudom određeno je oduzimanje novčanog iznosa od 5.000 KM, a apelantica i apelant obavezani su na plaćanje sudskog paušala.
IV. Relevantni propisi
U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), relevantne odredbe glase:
«Član 15.
(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog.
Član 328.
Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća, ili ako odstupi od svog iskaza, predočit će mu se raniji iskaz, odnosno ukazat će mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drugačije, a po potrebi pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza.
Član 364.
(1)Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:
(...)
8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.
(...)
11) Ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ali ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude. Član 366.
(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(...)»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da je prvostepeni sud izmijenio činjenični supstrat radnje izvršenja krivičnog djela, čime je apelantici onemogućeno pravo da se brani i izjašnjava na činjenice koje su joj stavljene na teret. Pošto nije opisana radnja koju je, navodno, apelantica bila dužna izvršiti, nakon primanja mita, ona je dospjela u situaciju da nije mogla iznijeti efikasnu odbranu zbog nedostatka konkretne optužbe. Apelantica dalje ističe da je njezino ljudsko pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što je presuda zasnovana na iskazu svjedoka – oštećenog, koji je dat u istražnom postupku, a koji nije pročitan na glavnom pretresu, dakle na dokazu na kojem se presuda ne može zasnovati. Konačno, apelantica tvrdi da su ona i drugi optuženi u analognoj situaciji tretirani različito od oštećenog, jer ako je ona primila mito, a drugi optuženi posredovao u davanju mita, onda je oštećeni izvršio krivično djelo davanja mita, međutim javni tužilac protiv njega nije pokrenuo krivični postupak, što je po zakonu bio obavezan učiniti. Zbog svega navedenog, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant u svojoj apelaciji navodi iste razloge kao u apelanticinoj apelaciji i također se žali na povredu prava na pravično suđenje i na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud u odgovoru na apelanticinu apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, te da su navodi iznijeti u apelaciji bili iznijeti i u žalbi protiv prvostepene presude, a krivično vijeće drugostepenog suda je zauzelo stav da osporenom presudom nisu učinjene nikakve povrede relevantnih propisa, pa samim tim ni povrede prava na pravično suđenje.
15. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelanticinu apelaciju ističe da apelacija sadrži iste navode kao i žalba na prvostepenu presudu, te da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravičan postupak, te predlaže da se apelacija odbije.
16. Okružni sud u odgovoru na apelantovu apelaciju ističe da je ona neosnovana. Navodi iz apelacije uglavnom se svode na ponavljanje navoda iz žalbe, koje je krivično vijeće Okružnog suda razmatralo i ocijenilo da su neosnovani.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj Kž 331/03 od 21. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ova presuda je, 25. juna 2004. godine, dostavljena Osnovnom sudu u Zvorniku radi dostave strankama u postupku. Nadalje, apelantica je podnijela apelaciju 8. jula 2004. godine, a apelant 3. augusta 2004. godine, pa proizlazi da su apelacije podnijete u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
21. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
24. Apelanti su naveli da je sud zasnovao svoju presudu na dokazima na kojima se ona ne može zasnivati, zbog toga što je presuda zasnovana na iskazu svjedoka – oštećenog, koji je dat u istražnom postupku, a koji nije pročitan na glavnom pretresu. Apelantica navodi da je prvostepeni sud izmijenio činjenični supstrat radnje izvršenja krivičnog djela, čime joj je onemogućeno pravo da se brani i izjašnjava na činjenice koje su joj stavljene na teret.
25. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, paragraf 68; Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19), pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na osnovu postupka u cjelini, s obzirom da se nedostatak, do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće odrediti da li je postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka.
26. Ustavni sud, dalje, smatra da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost organu koji odlučuje da predoči razloge presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
27. Konačno, van nadležnosti Ustavnog suda je da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
28. Ustavni sud primjećuje u konkretnom slučaju da su apelanti saslušani u istražnom postupku i na glavnom pretresu, te da je sud ispitao više svjedoka.
29. Sudovi su ukazali na suprotne iskaze svjedoka - oštećenog M. Ž. u istražnom postupku, na glavnom pretresu i van glavnog pretresa. Ipak, sudovi su, uzimajući u obzir sve dokaze, poklonili povjerenje iskazu svjedoka - oštećenog datom u istražnom postupku i van glavnog pretresa. Ovaj svjedok je dao izjave u istražnom postupku, van glavnog pretresa i neposredno na glavnom pretresu 6. marta 2003. godine, u prisustvu apelanata i njihovih branilaca. Prema tome, apelanti su imali mogućnost da se izjasne povodom ovih izjava i da se suoče sa svjedokom. Konačno, ni apelanti ni njihovi branioci nisu imali primjedbe na sadržaj zapisnika s glavnog pretresa održanog 6. marta 2003. godine.
30. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda.
31. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
33. Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
34. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968., serija A, broj 6).
35. Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li se prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
36. Apelanti ističu da su tretirani različito od oštećenog, jer ako je apelantica primila mito, a apelant posredovao u davanju mita, onda je oštećeni izvršio krivično djelo davanja mita, međutim javni tužilac protiv njega nije pokrenuo krivični postupak, što je po zakonu bio obavezan učiniti.
37. U konkretnom slučaju, protiv apelanata je pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim nadležnostima javnog tužioca i suda, a činjenica da postupak nije pokrenut i protiv drugog lica, za koje apelanti smatraju da je također odgovorno, ne daje osnovu za zaključak o njihovoj diskriminaciji.
38. Ustavni sud smatra da se ne radi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u narednim instancama, nije bila očigledno proizvoljna i štetna za apelante u smislu prava na pravičan postupak.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić