Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/04 (M.K.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-457/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-457/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 12. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-
3850/00 od 13. marta 2002. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-
04-41-765/00 od 21. novembra 2000. godine i rješenja Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu Općine Fojnica, broj 08-560-100/96 od 11. septembra 2000. godine, jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, sa identičnim zahtjevom, pokrenut prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-
1912/02 od 23. decembra 2004. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i ivalidsko osiguranje, broj 02/1-5021717968 od 18. jula 2002. godine i zaključka Direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 5021717968 od 20. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Fojnice, podnio je, 20. novembra 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), a 20. septembra 2002. godine, 18. aprila 2003. godine, 16. marta 2004. godine, 11. oktobra 2004. godine i 25. februara 2005. godine, dopunu apelacije, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-3850/00 od 13. marta 2002. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04-41-765/00 od 21. novembra 2000. godine, rješenja Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu Općine Fojnica, broj 08-560-100/96 od 11. septembra 2000. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1912/02 od 23. decembra 2004. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i ivalidsko osiguranje, broj 02/1-5021717968 od 18. jula 2002. godine i zaključka Direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 5021717968 od 20. marta 2002. godine.
2. Polazeći od navoda apelanta, a s ciljem da se utvrde procesne pretpostavke za razmatranje apelacije pred Ustavnim sudom, od Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, odnosno od Komisije za ljudska prava, zatražena je informacija o tome da li je apelant pokrenuo postupak sa identičnim zahtjevom pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu i kada, kao i da li je o predmetu, eventualno, donesena odluka.
3. Utvrđeno je da je apelant, u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-3850/00 od 13. marta 2002. godine, podnio identičan zahtjev – aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, 6. januara 2000. godine, te da je predmet registrovan pod brojem CH/00/3480 i da o predmetu nije donesena odluka.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 12. i 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tač. 12. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
12. apelant je prethodno pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu;
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu».
5. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 12. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je pokrenut postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom, prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu i stav Ustavnog suda da u slučaju istovjetnog zahtjeva upućenog Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, predmet rješava institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U- 30/00 od 16. decembra 2000. godine i broj AP- 69/00 od 23. marta 2001. godine), Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u stavu 1. dispozitiva ove odluke.
6. Nadalje, prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To, dalje, znači da apelant mora, u skladu sa pravilom iscrpljivanja pravnih lijekova, doći do do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
7. U drugom dijelu apelacije apelant osporava odluke u postupku koji je okončan rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1912/02 od 23. decembra 2004. godine. Tim rješenjem Vrhovni sud je odbacio tužbu apelanta izjavljenu protiv konačnog upravnog rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i ivalidsko osiguranje, broj 02/1-5021717968 od 18. jula 2002. godine, jer apelant na traženje Vrhovnog suda nije ispravio nedostatke tužbe u ostavljenom roku. Dakle, Vrhovni sud se nije upuštao u meritum predmeta i ispitivanje pravnog i činjeničnog aspekta konkretnog slučaja zbog propusta apelanta. Prema tome, za razmatranje ovog dijela apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u stavu 2. dispozitiva ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić