Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/04 (M.K.)

Odluka donesena 23. 03. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-329/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-329/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-

2032/99 od 25. aprila 2001. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-2032/99 od 15. februara 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je, 30. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Okružnog suda, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2032/99 od 25. aprila 2001. godine i presude Osnovnog suda, broj P-2032/99 od 15. februara 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2032/99 od 15. februara 2001. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice M. S., pa je tuženom S. M. naloženo da iseli iz stana u ulici Ivana Gundulića broj 3. u Banja Luci i isti preda u posjed tužiteljici. Istom presudom, primjenom odredbe člana 82. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/99) prekinut je postupak po tužbi Republike Srpske-Komande garnizona Banja Luka (u daljnjem tekstu: Komanda garnizona) protiv tužene M. S. radi otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana. U obrazloženju presude navedeno je da je tužiteljica, kao supruga umrlog M. S., predratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, ima pravo da se vrati u stan, dok se tuženi S. M. ne može smatrati nosiocem stanarskog prava, budući da mu je sporni stan dodijeljen rješenjem od 3. januara 1995. godine, a svi akti o dodjeli stanova doneseni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, prestali su da važe.

3. Nakon završetka glavne rasprave u ovom predmetu, a prije nego što je presuda uručena strankama, apelant je, 26. marta 2001. godine, dostavio podnesak Osnovnom sudu sa zahtjevom da mu se prizna svojstvo umješača u navedenoj parnici, smatrajući da ima pravni interes da tužilac Komanda garnizona uspije u sporu. Apelant je naveo da se njegov pravni interes ogleda u činjenici da je on, na osnovu saglasnosti Komande garnizona za izdavanje dijela stana podstanaru od 24. decembra 1992. godine, sporni stan koristio od 1992. godine, kada ga je sa porodicom napustio nosilac stanarskog prava M. S., do 24. marta 1995. godine, kada je iseljen na osnovu odluke donesene u upravnom postupku, nakon što je Komanda garnizona otkazala navedenu saglasnost iz 1992. godine. Nakon toga, Komanda garnizona je sporni stan rješenjem dodijelila na korištenje tuženom M. S..

4. Osnovni sud je rješenjem, broj P-2032/99 od 25. aprila 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, odbio zahtjev apelanta da stupi u parnicu u svojstvu umješača, navodeći da apelant nije dokazao pravni interes da se umiješa u parnicu na strani Komande garnizona, odnosno da nije dokazao da njegova prava i obaveze zavise od odluke u navedenoj parnici.

5. Presudom Okružnog suda, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda, broj P-2032/99 od 15. februara 2001. godine, samo u dijelu odluke o troškovima, a u preostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba apelanta, izjavljena protiv prvostepene presude, odbačena je kao nedozvoljena jer je izjavljena od lica koje nije ovlašteno za podnošenje žalbe.

6. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Okružnog suda, broj Gž-1528/01 od 13. januara 2004. godine, rješenja Osnovnog suda, broj P-2032/99 od 25. aprila 2001. godine i presude Osnovnog suda, broj P-2032/99 od 15. februara 2001. godine. Apelant smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tač. 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;

8. Apelant se žali da je, time što su sudovi odbili njegov zahtjev da stupi u parnicu u svojstvu umješača, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno pravo da učestvuje u postupku, iako je, kako on smatra, imao pravo da u njemu učestvuje jer je ranije bio u posjedu spornog stana. Ispitujući da li se apelantova žalba može razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza, između ostalog, i pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka tužbeni zahtjev predratnog nosioca stanarskog prava za iseljenje sadašnjeg korisnika stana, kao i tužbeni zahtjev nosioca prava raspolaganja na stanu za otkaz ugovora o korištenju stana predratnom nosiocu stanarskog prava. Očigledno je da se u predmetnom postupku ne odlučuje o apelantovim pravima i obavezama, jer on nije sadašnji korisnik predmetnog stana, budući da je iz njega iseljen još 1995. godine, na osnovu odluke donesene u upravnom postupku. Nakon toga, stan je dodijeljen na korištenje trećem licu, koje je učesnik u predmetnom parničnom postupku u svojstvu tuženog. Dakle, apelant je prestao biti korisnik predmetnog stana na osnovu konačne odluke upravnog organa, mnogo ranije nego što je i počeo parnični postupak u kome su donesene odluke koja se pobijaju apelacijom, pa ishod navedene parnice ni na koji način nije odlučujući na njegova prava i obaveze u odnosu na predmetni stan.

9. Osim toga, očigledno je da apelant nema pravnog interesa za miješanje u predmetnu parnicu na strani Komande garnizona, odnosno da ona uspije u parnici, jer iz činjeničnog stanja očigledno proizilazi suprotan zaključak, tj. da se radi o suprotstavljenim interesima, na šta jasno upućuje otkazivanje saglasnosti iz 1992. godine, nakon čega je apelant 1995. godine, iseljen iz stana na osnovu odluke donesene u upravnom postupku. Shodno tome, kako se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju ne odnosi na utvrđivanje građanskih prava apelanta garancije iz člana

6. Evropske konvencije nisu primjenjive, pa je apelacija u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Nadalje, apelant navodi da je odlukama napadnutim apelacijom povrijeđeno njegovo pravo na dom, smatrajući da mu nije dozvoljeno da zaštiti svoje interese tvrdeći da je on bio zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, da bi neka odluka predstavljala povredu u tom pravcu ona bi, u skladu sa odredbom člana 8. Evropske konvencije, morala predstavljati «miješanje» u ostvarivanje prava na dom. Kao što je već navedeno, u predmetnom parničnom postupku uopšte nije odlučivano o apelantovom eventualnom pravu na predmetni stan, niti ga donesene odluke na bilo koji način lišavaju predmetnog stana. Apelant bi se na povredu svog prava na dom, eventualno mogao pozivati samo u odnosu na odluku donesenu u upravnom postupku na osnovu koje je iseljen iz predmetnog stana 1995. godine, a nikako u odnosu na odluke u parničnom postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za iseljenje trećeg lica iz tog stana, odnosno zahtjevu za otkaz ugovora o korištenju stana predratnom nosiocu stanarskog prava. Međutim, apelant to nije učinio. S obzirom da odluke pobijane apelacijom ni na koji način ne predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom, slijedi da je predmetna apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana u smislu člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/04 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio