Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/04 (D.J.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-334/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP -334/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. J., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2277/03 od 18. frebruara 2004. godine, rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-
921/00 od 20. novembra 2003. godine i presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-921/00 od 20. februara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. D. J. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je, 31. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2277/03 od 18. frebruara 2004. godine, rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-921/00 od 20. novembra 2003. godine i presude Općinskog suda broj P-921/00 od 20. februara 2003. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj P-921/00 od 20. februara 2003. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantice i naložio tuženoj da apelantici isplati novčanu protuvrijednost kao naknadu za izgubljene pokretne stvari u iznosu od 885,74 KM. Nakon toga, i tužena i apelantica su izjavile žalbu na navedenu presudu.
3. Apelantica je protiv navedene presude, 23. marta 2003. godine, izjavila žalbu, koja nije bila potpisana. Zbog toga ju je sud pozvao da uredi žalbu. Apelantica nije postupila po pozivu suda da uredi žalbu, pa je Općinski sud donio rješenje, broj P-921/00 od 12. maja 2003. godine, kojim se navedena žalba apelantice odbacuje kao nepotpuna.
4. Apelantica je, 30. maja 2003. godine, ponovo uložila žalbu protiv prvostepene presude. Općinski sud je rješenjem, broj P-921/00 od 20. novembra 2003. godine, ovu žalbu odbacio kao neblagovremenu, jer je podnijeta nakon prekluzivnog roka od 15 dana od dana dostave presude.
5. Apelantica je uložila žalbu na rješenje Općinskog suda, broj P-921/00 od 20. novembra 2003. godine. Kantonalni sud je presudom, broj-Gž-2277/03 od 18. februara 2004. godine, žalbu apelantice na rješenje Općinskog suda, broj P-921/00 od 20. novembra 2003. godine, odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Istom presudom Kantonalni sud je odbio i žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda broj P-921/00 od 20. februara 2003. godine.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelantica je propustila da iskoristi redovni pravni lijek, odnosno da blagovremeno uloži urednu žalbu protiv prvostepene presude. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić