Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-615/04 (D.S.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-615/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-615/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4. i 17., člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. S., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U- 1159/98 od 9. juna 1999. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. S., podnesena protiv rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Mostar, broj 02/1-1048719912 od 28. januara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, podnio je, 8. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1159/98 od 9. juna 1999. godine i rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj 02/1-1048719912 od 28. januara 2003.godine.
2. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1159/98 od 9. juna 1999. godine, odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, matični broj 02/1-1048719912 od 28. augusta 1998. godine.
3. Rješenjem Zavoda PIO, broj 02/1-1048719912 od 28. januara 2003. godine, odbijena je žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja direktora Kantonalne administrativne službe, Zavoda PIO, matični broj 1048719912 od 3.decembra 2002. godine.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 4. protekao rok za podnošenje apelacije;
[...] 17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
5. Apelantu je osporena presuda Vrhovnog suda, broj U-1159/98 od 9. juna 1999.godine, uručena 2. jula 1999. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2004. godine, pa proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. U konkretnom slučaju, protiv konačnog rješenja u upravnom postupku Zavoda PIO, broj 02/1-1048719912 od 28. januara 2003. godine, u smislu Zakona o upranim sporovima, bilo je moguće pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe nadležnom sudu, kao efektivnog pravnog lijeka. Međutim, apelant nije iskoristio ovaj pravni lijek, pa slijedi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4. i 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ako ne ispuni uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić