Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/04 (E. S.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici, prof. dr. Ćazim Sadiković, prof.dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-102/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1223/03 od 28. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2406/01 od 22. januara 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1223/03 od 28. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2406/01 od 22. januara 2003. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. S. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 30. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1223/03 od 28. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2406/01 od 22. januara 2003. godine.
2. Apelant je podnio zahtjev da mu se dodijeli stan od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: MUP), gdje je bio zaposlen do 1993. godine, kada je penzionisan. Apelant tvrdi da je Pravilnikom o stambenim odnosima MUP-a iz 1991. godine, koji nije stavljen van snage, predviđena obaveza da se riješi stambeno pitanje svakog radnika MUP-a, ukoliko mu do penzionisanja ne bi bio dodijeljen stan na korišćenje. Nakon što se bezuspješno obraćao MUP-u sa zahtjevom da mu se trajno riješi stambeno pitanje, apelant je podnio tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da mu MUP dodijeli prvi slobodan stan na korišćenje. Presudom Općinskog suda, broj P-
2406/01 od 22. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1223/03 od 28. novembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, zbog toga što je preuranjen jer nije utvrđeno da MUP ima na raspolaganju slobodan stan, kao i zbog toga što je apelant morao opredijeliti tužbeni zahtjev na dodjeljivanje tačno određenog stana.
3. U apelaciji apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što osporenim presudama nije obavezan MUP da mu se dodijeli stan na korišćenje.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7.apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije; (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;». 5. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi odluku Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).
6. Međutim, u konkretnom slučaju se ne može zaključiti da postoji miješanje u apelantov dom, jer on dom nije ni konstituisao, već smatra da ima pravo da mu bude dodijeljen adekvatan stan na korištenje, koji bi tek trebao da postane njegov dom. Dakle, predmet apelacije je pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Evropski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Velosa Barreto protiv Portugala, od 21. novembra 1995. godine., A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer navedena odredba štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana navedenim odredbama, budući da one ne štite pravo na sticanje doma, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, štiti pravo svakog lica na «njegovu» imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
8. U konkretnom slučaju, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantu na korištenje, ne predstavlja imovinu apelanata. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer bi apelant, kao penzionisani radnik MUP-a, mogao steći pravo na dodjelu stana, primjenom Pravilnika o stambenim odnosima MUP-a. Međutim, pravo na sticanje stana dodjeljivanjem od strane nosioca prava raspolaganja, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U pogledu navoda apelanta da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na život, Ustavni sud smatra da apelant samo paušalno navodi da je povrijeđeno ovo njegovo pravo, ne potkrijepljujući to nikakvim dokazima koji bi učinili vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić