Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/04 (V.B.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-608/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP- 608/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. B., podnesena zbog nedonošenja rješenja Federalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je, 30. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja rješenja Federalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Apelantica je dopunila apelaciju 22. jula 2004. godine.
2. Apelantica se, 28. januara 2000. godine, obratila Općini Velika Kladuša sa zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Budući da je Općina odbila njen zahtjev, te da joj nije poslala nikakav odgovor na prigovor koji je apelantica podnijela protiv rješenja o odbijanju zahtjeva, apelantica je, 28. novembra 2000. godine, podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je, rješenjem broj 13-34-1040-UP-1/00 AB-222 od 15. decembra 2000. godine, odbila apelantičinu žalbu, pa je apelantica protiv ovog rješenja podnijela žalbu Federalnoj komisiji. Međutim, do dana podnošenja apelacije, kako apelantica navodi, Federalna komisija nije odlučila o njenoj žalbi. Apelantica je podnijela apealciju Ustavnom sudu, tvrdeći da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu izražavanja.
3. Federalna komisija je, 3. februara 2005. godine, obavijestila Ustavni sud da je, odlučujući o žalbi apelantice, donijela rješenje, broj UP-2-03-34-2223/01 od 1. jula 2002. godine, koje je proslijedila Kantonalnoj komisiji kako bi bilo uručeno apelantici.
4. Kantonalna komisija je, 22. februara 2005. godine, obavijestila Ustavni sud da je navedeno rješenje Federalne komisije poslano na adresu apelantice koja je navedena u žalbi i to 6. augusta 2002. godine, ali da je vraćeno, jer apelantica nije pronađena na toj adresi.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
8. U konkretnom slučaju apelantica žali zato što, navodno, Federalna komisija nije odlučila o žalbi koju je podnijela protiv rješenja Kantonalne komisije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je Federalna komisija rješenjem, broj UP-2-03-34-2223/01 od 1. jula 2002. godine, odlučila o apelantičinoj žalbi, te da je to rješenje dostavila Kantonalnoj komisiji radi uručenja apelantici. Kantonalna komisija pokušala dostavu na adresu koju je apelantica u žalbi navela, ali dostava na taj način nije uspjela, jer je apelantica odselila sa naznačene adrese, a propustila je obavijestiti nadležne organe kod kojih se vodi postupak o promjeni adrese. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o tome da Federalna komisija nije odlučila o njenoj žalbi periodu od četiri godine očigledno (prima faciae) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić