Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-724/04 (Ž.Š.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-724/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-724/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. Š., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z- 7/04 od 15. juna 2004. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-181/01 od 21. januara 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-163/00 od 5. januara 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 14. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-z-7/04 od 15. juna 2004. godine, presude Vrhovnog suda broj Kž-181/01 od 21. januara 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-163/00 od 5. januara 2001. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-163/00 od 5. januara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-181/01 od 21. januara 2004. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teški slučaj razbojništva iz člana 277. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju u dvije godine. U ovu kaznu, apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 29. septembra 2000. godine do 5. januara 2001. godine.
3. Protiv ovih presuda apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, koji je pobijanim rješenjem, broj Kvl-z-7/04 od 15. juna 2004. godine, ovaj zahtjev odbacio kao nedopušten.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju zahtjev za zaštitu zakonitosti bio neefektivan pravni lijek, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Vrhovnog suda broj Kž-181/01 od 21. januara 2004. godine Iz prezentata na osporenoj presudi se vidi da je ova presuda, 9. marta 2004. godine, dostavljena Kantonalnom sudu radi uručenja apelantu. Nadalje, apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti 21. aprila 2004. godine, iz čega se može zaključiti da je apelant osporenu presudu primio u periodu između 9. marta 2004. godine i 21. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnio 14. augusta 2004. godine. Iz navedenog proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasnoodlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić