Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-864/04 (F.A.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-864/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-864/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. A., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Kž-75/04 od 6. jula 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. A., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Kž-75/04 od 6. jula 2004. godine, u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član
8. Evropske konvencije za zaštitu ljuskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Male Bukovice - Doboj, podnio je, 12. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj Kž-75/04 od 6. jula 2004. godine.
2. Apelant je, 15. marta 2002. godine, podnio krivičnu prijavu Osnovnom javnom tužilaštvu u Doboju (u daljnjem tekstu: OJT Doboj) protiv LJ.K.i S.N. Povodom ove prijave, OJT Doboj je apelantu poslalo dopis, broj Ki-54/02 od 26. septembra 2002. godine, kojim ga je obavijestilo da odustaje od krivičnog gonjenja LJ.K., te da se postupak protiv njega obustavlja. Apelant je, nakon toga, protiv istih lica podnio privatnu tužbu zbog krivičnog djela utaje iz člana 225. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-83/03 od 23. aprila 2003. godine, apelantova tužba je odbačena i to u odnosu na K.LJ. kao neblagovremena, a u odnosu na S.N. zato što je Osnovni sud utvrdio da se protiv imenovanog već vodi krivični postupak pred istim sudom, pod brojem K-233/02, a tiče se iste pravne stvari. Apelantu je ovo rješenje uručeno 20. aprila 2004.godine, a protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu 4. maja 2004. godine.
3. Osnovni sud je rješenjem, broj K-83/03 od 1. juna 2004. godine, odbacio žalbu apelanta kao neblagovremenu, budući da je utvrdio da je žalba izjavljena nakon proteka propisanog roka od tri dana. Apelant je protiv ovog rješenja podnio žalbu Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je osporenim rješenjem, broj Kž-75/04 od 6. jula 2004. godine, odbio žalbu kao neosnovanu.
4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, žaleći se na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 7. apelacija je očigledno (prima faciae) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije; [...]
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
6. Apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da pokrene, odnosno da nastavi krivični postupak protiv drugih lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
7. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
11. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U postupku, koji je okončan pobijanim rješenjem, odlučivalo se o krivičnom gonjenju trećih lica, te se taj postupak ni na koji način nije odnosio na apelantovo pravo na dom ili na njegova imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima faciae) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima faciae) neosnovana, odnosno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić