Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-562/04 (ZZ „Trebava“ Gradačac)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-562/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Mato Tadić potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-562/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZZ „Trebava“ Gradačac , podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-46/02 od 30. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu, broj Ps-54/99 od 15. juna 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. ZZ „Trebava“ Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-46/02 od 30. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-54/99 od 15. juna 2000. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj Ps-54/99 od 15. juna 2000. godine, utvrdio obavezu apelanta da prizna i trpi da se tužitelj, DD „Trgocentar“ Gradačac, upiše kao suposjednik i suvlasnik određenih nekretnina kako je to navedeno u izreci presude. Apelant je Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) uložio žalbu na tu presudu.
3. Općinski sud je rješenjem, broj Ps-54/99 od 1. septembra 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž.38/01 od 8. augusta 2001. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu na presudu tog suda od 15. juna 2000. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov punomoćnik primio navedenu presudu 7. jula 2000. godine, što je utvrđeno iz dostavnice koja se nalazi u spisu, dok je žalba podnešena 19. jula 2000. godine neposredno pisarnici tog suda, dakle nakon proteka roka od osam dana iz člana 492. stav 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 42/98 i 3/99). Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-46/02 od 30. marta 2004. godine, odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu uz obrazloženje da je pouzdano utvrđeno u nižesetepenom postupku da je apelant propustio da blagovremeno izjavi žalbu na presudu Općinskog suda od 15. juna 2000. godine.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.
7. U konkretnom slučaju, presuda kojom je meritorno riješeno u parničnom postupku protiv apelanta je presuda Općinskog suda od 15. juna 2004. godine. Apelant je na tu presudu neblagovremeno podnio žalbu, koja se u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i jurisprudencijom Ustavnog suda smatra efektivnim pravnim lijekom. Apelant je, dakle, propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić