Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/04 (Hemijska industrija «Destilacija» a.d.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1/04

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1/04, rješavajući apelaciju Hemijske industrije «Destilacija» a. d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hemijske industrije “Destilacija” a.d., podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 1163/01 od 19.

novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-675/2001 od 16. septembra 2001. godine i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općinske uprave Općine Teslić broj 05-372-16/00 od 27.

juna 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hemijska industrija «Destilacija» a.d.(dalje u tekstu: apelant) iz Teslića, podnijela je 5. januara 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (dalje u tekstu: Vrhovni sud) broj U 1163/01 od 19. novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalnu djelatnost, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (dalje u tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-675/2001 od 16. septembra 2001. godine i rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Teslić (dalje u tekstu: Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove) broj 05-372-16/00, od 27. juna 2001. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo navedene osporene akte i privremeno zabranio S. Ž., nosiocu stanarskog prava na stan u ulici Svetog Save 30/A u Tesliću, raspolaganje pomenutim stanom do odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 16. septembra 2004. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Vrhovni sud je, 30. septembra 2004. godine, dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda od S. Ž., kao druge stranke u postupku je, također 16. septembra 2004. godine, traženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

5. Druga stranka u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju.

6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 14. septembra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

8. Apelant je, kao davalac stana na korištenje i nosilac prava raspolaganja na stan u ulici Sv. Save 30/A u Tesliću, pokrenuo postupak iseljenja S. Ž. iz spornog stana, koji imenovana navodno neosnovano zadržava kao nosilac stanarskog prava. Apelant je u prijedlogu za iseljenje istakao da imenovana koristi dvije stambene jedinice, jer pored stana posjeduje još i kuću u Tesliću, što je protivno odredbi člana 13. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 19/93, 12/99 i 31/99). Kao dokaz da je imenovana prekršila odredbe navedenog zakona, apelant je naveo da imenovana posjeduje kuću u dijelu ½ u Tesliću koju je stekla naslijeđem po presudi Osnovnog suda u Tesliću (dalje u tekstu: Osnovni sud) broj P- 330/91 od 8. juna 1991. godine. S obzirom da je korištenje dvije stambene jedinice, koje imenovana navodno posjeduje, u suprotnosti sa članom 13. Zakona o stambenim odnosima, apelant je smatrao da prvostepeni organ treba da donese rješenje o iseljenju imenovane iz spornog stana.

9. Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove je Rješenjem broj 05-372-16/00 od 27. juna 2001. godine postupajući po prijedlogu za iseljenje, apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja se navodi da su kao vlasnici sporne kuće, provjerom u katastarskom operatu prema posjedovnom listu broj 738, kao suposjednici upisani D. Ž. i V. K., djeca S. Ž.

10. Ministarstvo za urbanizam je Rješenjem broj 01-372-675/2001 od 16. septembra 2001. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.

11. Vrhovni sud je presudom broj U-1163/01 od 19. novembra 2003. godine odbio kao neosnovanu apelantov tužbu podnesenu protiv drugostepenog rješenja.

IV. Relevantni propisi

12. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 36/89 i «Službeni list Republike BiH», broj 2/93) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove [.....] kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

Član 13.

Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 (trideset) dana od dana sticanja porodične zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korištenje odnosno vlasniku stana ili da podnese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama njegovog porodičnog domaćinstva.

Ako nosilac stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stava, davaoca stana na korištenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti, stambeni organ donijeće rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima. Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija, kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu apelant vidi u tome što su i organi uprave i sud, koji su odlučivali o ovom predmetu, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, oni su pogrešno utvrdili činjenicu da je S. Ž. zakonito raspolagala svojom pokretnom imovinom, iako ju je poklonila kako bi izbjegla primjenu odredbi Zakona o stambenim odnosima i izgubila stan na kojem ima stanarsko pravo. Apelant navodi da je, u toku postupka, dakle nakon podnošenja zahtjeva za iseljenje, S. Ž. besteretno, odnosno dobročinim ugovorom, poklonila svoju imovinu. Time je, smatra apelant, S. Ž. prekršila član 13. Zakona o stambenim odnosima, koji nalaže da je nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan sa ostalim korisnicima stana iseliti iz stana koji koristi.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, se ističe da on ostaje u cijelosti kod razloga koje je naveo u obrazloženju osporene presude. Smatra da nikakva apelantova ustavna prava nisu povrijeđena, pa apelacija treba odbiti kao neosnovanu.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U 1163/01 od 19. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija je podnesena 5. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) pravo na imovinu;

(...)” Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

20. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). U konkretnom slučaju apelant je nosilac prava raspolaganja spornim stanom, što predstavlja imovinu koja uživa zaštitu člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja pravo sui generis, te da je ekonomska vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99, od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99).

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva pomenutog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

22. Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo da li osporena presuda predstavlja «lišavanje» imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovoga člana, «nadzirala korištenje imovine» u smislu stava 2. ovoga člana ili miješanja sa pravom na mirno uživanje na imovinu u smislu prve rečenice stava 1. ovoga člana. Apelant navodi kako se povreda njegovog prava na imovinu ogleda u tome što su organi uprave i sud, u osporenim odlukama, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

23. Apelacija pokreće pitanje apelantovog prava da zahtijeva vraćanje stana u posjed i iseljenje S. Ž. iz stana koji joj je dodijeljen i na koji ona ima stanarsko pravo, zbog kršenja odredbi člana 13. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, i u upravnom i u sudskom postupku utvrđeno je da S. Ž. nije vlasnica porodične stambene kuće, već da je sporna kuća vlasništvo njene djece. Naime, još ugovorom od 10. februara 1987. godine, suprug S. Ž. je spornu porodičnu stambenu zgradu poklonio njihovom sinu, tako da S. Ž. nije vlasnica te kuće. Ona je korisnik i nosilac stanarskog prava na stan iz kojeg apelant traži njeno iseljenje, ali je utvrđeno da se za to nisu stekli zakonski uvjeti. Navodi apelanta da je pravno prenošenje imovine izvršeno poslije podnošenja zahtjeva za iseljenje S. Ž. iz stana nisu dokazani, naprotiv, činjenice koje su utvrdili nadležni upravni i sudski organi su sasvim drukčije.

24. Ustavni sud napominje da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna. S obzirom da Ustavni sud ne vidi zloupotrebu prava u ovom slučaju, apelantovi navodi se moraju odbiti kao neosnovani.

25. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

26. Na osnovu člana 61., st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/04 (Hemijska industrija «Destilacija» a.d.) | Sudska praksa | Aktio