Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-503/04 (G.S.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-503/04

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 503/04, rješavajući apelaciju G. S. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G. S., podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj KŽ-123/03 od 31.

marta 2004. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj K-292/02 od 31. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. G. S. (u daljem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa V. M. Ć., advokat iz Sokoca, podnio je 1. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ-123/03 od 31. marta 2004. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-292/02 od 31. marta 2003. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj K-292/02 od 31. marta 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Okružnog javnog tužilaštva Istočno Sarajevo i Osnovnog javnog tužilaštva Sokolac zatraženo je 28. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Ustavnom sudu su dostavili Okružni sud 5. oktobra 2004. godine, Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo 7. oktobra 2004. godine, a Osnovno tužilaštvo Sokolac nije dostavilo odgovor.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 20. oktobra 2004. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

6. Osnovni sud je presudom broj K-292/02 od 31. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj KŽ-123/03 od 31. marta 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Sud je utvrdio da je apelant 28. oktobra 2001. godine, upravljajući automobilom na relaciji Pale - Sarajevo, u neosvijetljenom tunelu Čeljigovići udario prednjom desnom stranom vozila u pješaka S. M. koji je vozio bicikl i koji je, uslijed povreda zadobijenih tom prilikom, istog dana preminuo.

IV. Relevantni propisi

7. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ( «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00, 37/01) relevantne odredbe glase:

«Član 400.

(1) Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neka osoba teško tjelesno povrijeđena ili je drugom prouzrokovana imovinska šteta preko 2000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3) Ako je uslijed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jedne ili više osoba, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

8. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br.

4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

«Član 250.

Ako se podaci vještaka o njihovom nalazu bitno razilaze ili ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun ili proturječan sam sebi ili izvođenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Član 251.

Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka».

9. U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ» br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90, 11/90 i «Službeni list Republike BiH», broj 2/92) relevantne odredbe glase:

«Član 30.

Vozač je dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz. Kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom sa naročitom opreznošću i voziti takvom brzinom, da u slučaju potrebe, može zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza.

[....] Član 45.

Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja i drugim saobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju, pod datim uvjetima, može predvidjeti.

Vozač ne smije smanjiti brzinu kretanja vozila do te mjere da njegovo vozilo pričinjava smetnju normalnom odvijanju saobraćaja.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ističe da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navedenu povredu vidi u nesaglasnosti ocjena, nalaza i mišljenja dvojice vještaka koji su angažirani u predmetnom postupku. Smatra da je bilo nužno obnoviti vještačenje sa istim ili drugim vještacima, s obzirom da se podaci vještaka o okolnostima saobraćajne nesreće bitno razilaze. Prvostepeni sud je, navodi se dalje u apelaciji, prihvatio sve prijedloge tužioca za saobraćajno-tehničkim vještačenjem, sve dotle dok nije dobio nalaz i mišljenje na štetu okrivljenog i odmah zaključio dokazni postupak u smislu utvrđivanja osnovnog uzroka saobraćajne nesreće. Time su stranke stavljene u neravnopravan položaj, čime je narušen «princip jednakosti oružja» i prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda ističe se da je sud, nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pravilne zaključke poštujući odredbe člana 250. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Potpuno obrazloženje tog zaključka dato je u obrazloženju presude. Prema tome, sud ničim nije oštetio apelanta niti je povrijedio član 6. Evropske konvencije.

12. Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo u odgovoru na apelaciju navodi kako Ustavni sud treba da ocijeni samo je li suđenje u cjelini bilo pravilno, a povreda krivičnog postupka nije bilo, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj KŽ-123/03 od 31. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2004. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

19. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti svi izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

20. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

21. Osnovni prigovor apelanta svodi se na ocjenu da se prvostepena presuda bazira na različitim, u biti suprotnim nalazima, ocjenama i mišljenjima vještaka. Ustavni sud zapaža da su zaista u konkretnom krivičnom postupku bila angažirana dvojica vještaka. Ali njihovi nalazi nisu različiti u mjeri da bi jedan isključivao drugog i iz oba nalaza proizlazi nedvosmislen zaključak da je krivično djelo nastalo nehatnim ponašanjem vozača koji je bio svjestan mogućnosti nastanka zabranjenih posljedica, ali je olako držao da one neće nastupiti. Apelant ističe i da su presude nejasne, nepotpune i proturječne, ne navodeći u čemu se ispoljavaju navedeni nedostaci.

22. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je, između ostaloga, mogućnost angažiranja odgovarajućih sudskih vještaka saobraćajne struke, apelant je uz branioca prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.

23. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

24. Na osnovu člana 61. st 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-503/04 (G.S.) | Sudska praksa | Aktio