Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-814/04 (GP ”Građevinar” d.o.o. Kotor Varoš i M. D.)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-814/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-814/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP ”Građevinar” d.o.o. Kotor Varoš i M. D., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj PKŽ-1/04 od 8. septembra 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, br. Pk-4/03 od 7. januara 2004. godine i Pk-4/03 od 25. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Pk-4/03 od 27. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. GP «Građevinar» d.o.o. Kotor Varoš i M. D. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Kotor Varoši, koje zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su, 20. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PKŽ-1/04 od 8. septembra 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br Pk-4/03 od 7. januara 2004. godine i Pk-4/03 od 25. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda, broj Pk-4/03 od 27. novembra 2003. godine.

2. Općinski sud donio je presudu, broj Pk-4/03 od 27. novembra 2003. godine, kojom je apelante oglasio krivim zbog privrednog prestupa i osudio ih na novčane kazne od 3.500 KM, odnosno od 400 KM.

3. Općinski sud je rješenjem, broj Pk-4/03 od 25. decembra 2003. godine, odbacio kao neblagovremenu žalbu apelanata izjavljenu protiv navedene presude.

4. Općinski sud je rješenjem, broj Pk-4/03 od 7. januara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj PKŽ-1/04 od 8. septembra 2004. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za povraćaj u pređašnje stanje.

5. Nakon toga apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navode da su im osporenim odlukama povrijeđena prava zagarantovana čl. 6, 7, 13, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Prema navedenim odredbama Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. Žalba apelanata izjavljena protiv presude Općinskog suda, broj Pk-4/03 od 27. novembra 2003. godine, je odbačena kao neblagovremena. Nakon toga, apelanti nisu izjavili žalbu protiv rješenja Općinskog suda, broj Pk-4/03 od 25. decembra 2003. godine, kojim je njihova žalba odbačena kao neblagovremena, već su podnijeli zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje, sa kojim nisu uspjeli.

9. Ustavni sud podsjeća na praksu organa bivše Evropske komisije za ljudska prava, koja stoji na stanovištu da se zahtjevi za ponavljanje postupka ne mogu smatrati efektivnim pravnim lijekom, osim ukoliko se nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Isti princip se primjenjuje i na zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj E 27453/90 od 9. januara 1990. godine).

10. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili sve pravne lijekove moguće po zakonu, jer se takva obaveza odnosi isključivo na iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova, dok korištenje neefektivnih pravnih lijekova apelante ne oslobađa obaveze iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu (vidi odluke Ustavnog suda, broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine i broj AP-645/03 od 29. septembra 2004. godine.)

11. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, kako je to predviđeno članom 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-814/04 (GP ”Građevinar” d.o.o. Kotor Varoš… | Sudska praksa | Aktio