Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/04 (D.D.P.)
Odluka donesena 17. 02. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-403/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-403/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. D. P., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-
63/03 od 26. februara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-291/02 od 27. novembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-642/01 od 26. novembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. D. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, koga zastupa Emira Imširević, advokatica iz Bihaća, podnio je, 23. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-63/03 od 26. februara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-291/02 od 27. novembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-642/01 od 26. novembra 2001. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-642/01 od 26. novembra 2001. godine, utvrđeno je da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini, označenoj kao u izreci te presude, na kojoj je u naravi porodična stambena zgrada. Ujedno, tom presudom je određeno da se po njenoj pravosnažnosti ima izvršiti uknjižba prava vlasništva apelanta na predmetnoj nekretnini, te da su tuženi u toj parnici apelantu dužni naknaditi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-291/02 od 27. novembra 2002. godine, uvažena je žalba tuženih izjavljena protiv navedene prvostepene presude i ova presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
4. Vrhovni sud je donio rješenje, broj Rev-63/03 od 26. februara 2004. godine, kojim je odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelanta izjavljenu protiv navedene drugostepene presude, obzirom da vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000,00 KM.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
7. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-63/03 od 26. februara 2004. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-291/02 od 27. novembra 2002. godine. Dakle, revizija je u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-291/02 od 27. novembra 2002. godine.
8. Kako je apelantu, 23. decembra 2002. godine, uručena presuda Kantonalnog suda, broj Gž-
291/02 od 27. novembra 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 23. aprila 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić