Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/04 (B.I.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-408/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiasanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, u predmetu broj AP- 408/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. I., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj Kv-34/04 od 20. februara 2004. godine, u pogledu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. I., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj Kv-34/04 od 20. februara 2004. godine, u pogledu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. B. I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zagreba, podnio je, 24. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kv-34/04 od 20. februara 2004. godine.

2. Apelant je, 24. jula 1997. godine, podnio krivičnu prijavu Osnovnom javnom tužilaštvu u Banja Luci(u daljnem tekstu: Osnovno tužilaštvo) protiv drugog lica zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 217. stav 6. Krivičnog zakona Republike Srpske.

3. Osnovno tužilaštvo je, 11. februara 2003. godine, odbacilo navedenu apelantovu krivičnu prijavu krivičnu prijavu zbog zastare krivičnog gonjenja.

4. Nakon toga, apelant je preuzeo krivično gonjenje, podnošenjem zahtjeva za sprovođenje istrage Osnovnom sudu 7. marta 2003. godine.

5. Osnovni sud je donio rješenje, broj Ki -99/03 od 20. oktobra 2003. godine, o prekidu istrage.

6. Apelant je Osnovnom tužilaštvu, 27. oktobra 2003. godine, podnio prijedlog za preuzimanje gonjenja, koje je donijelo odluku, broj Kt-I-104/03 od 10. novembra 2003. godine, da neće poduzeti gonjenje u ovom predmetu.

7. Osnovni sud je donio rješenje, broj Ki-99/03 od 14. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj Kv -34/04 od 20. februara 2004. godine, kojim se obustavlja istraga.

8. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu navodeći da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glase:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno( prima facie) neonovana ili je zloupotrebljeno pravo napodnošenje apelacije.

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

10. Sporno pitanje u konkretnom slučaju je da li je osporenim rješenjem Osnovnog suda, kojim je obustavljena istraga protiv osumnjičenog lica, protiv kog je apelant kao oštećeni podnio krivičnu prijavu, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Postavlja se dakle, pitanje uživa li u ovom slučaju apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

11. Ustavni sud zapaža da je u ovom predmetu Osnovni sud odlučivao o vođenju istrage protiv osumnjičenog u situaciji kad Osnovno tužilaštvo obavještava sud da neće preuzeti gonjenje osumnjičenog, te da se apelant ne žali na sudsku odluku o njegovoj krivici. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana

6. Evropske konvencije.

12. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije vezani za povredu prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem odlučivalo o krivičnom gonjenju trećeg lica, te da se postupak ni na koji način nije odnosio na imovinska prava apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Član 5. Evropske konvencije u suštini štiti pravo osobe na slobodu i sigurnost i sadrži razradu prava osobe na slobodu. Prema tome, obim zaštite člana 5. Evropske konvencije ni u kom slučaju se ne odnosi na konkretni slučaj u kojem se pobijanom presudom obustavlja istraga protiv trećeg lica, te se apelantovi navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/04 (B.I.) | Sudska praksa | Aktio