Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/04 (Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-427/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, u predmetu broj AP- 427/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pravobranilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gvl-76/03 od 2.
marta 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 1381/03 od 11. septembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Pravobranilaštvo Fedracije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je, 4. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gvl-76/03 od 2. marta 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1381/03 od 11. septembra 2003. godine
2. Općinski sud II Sarajevo je donio presudu, broj P-1200/02 od 20. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj GŽ-1381/03 od 11. septembra 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtijev tužitelja, Zdravka Ćeranića, te utvrdio da je tužitelj stekao stanarsko pravo na jednom jednoiposobnom stanu u Sarajevu, a tuženi, Ministarstvo za unutrašnje poslove Federacije Bosne i Hercegovine, koje zastupa apelant, je dužno trpiti da tužilac ostvari prava koja proizilaze iz svojstva nosioca stanarskog prava, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.
3. Nakon toga, apelant je podnio inicijativu Federalnom tužilaštvu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih presuda, koje je inicijativu prihvatilo, te, 18. decembra 2003. godine, Vrhovnom sudu podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti.
4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Gvl-76/03 od 2. marta 2004. godine, odbacio kao nedopušten zahtjev za zaštitu zakonitosti, jer je podnijet nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 55/03), kojim nije propisan ovaj pravni lijek.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju konačnu odluku predstavlja presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1381/03 od 11. septembra 2003. godine, obzirom da ta presuda predstavlja posljednju odluku kojim je meritorno rješeno o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude. Ovu presudu apelant je primio 6. oktobra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 4. maja 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić