Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-928/04 (A.B.)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-928/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, u predmetu broj AP-
928/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B., podnesena protiv obavještenja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-Dobojskog Kantona broj KTA-337/04 od 2. septembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, koga zastupa majka Sabina Bukurević, podnio je, 25. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv obavještenja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj KTA-337/04 od 2. septembra 2004. godine.
2. Apelant je u saobraćajno nezgodi koja se dogodila 18. jula 2003. godine, u Visokom, kao pješak zadobio teške tjelesne povrede.
3. Kantonalno tužilaštvo je obavijestilo apelanta obavještenjem, broj KTA-337/04 od 2. septembra 2004. godine, da u skladu sa odredbama člana 231. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 35/03) nije našlo osnova za provođenje istrage protiv vozača koji je prilikom ove saobraćajne nezgode upravljao vozilom.
4. Rješavajući pritužbu apelanta protiv navedenog obavještenja, Kantonalno tužilaštvo je ponovo obavijestilo apelanta obavještenjem, broj KTA-337/04 od 24. septembra 2004. godine, da je nakon svestrane analize i ponovnog razmatranja utvrđenog činjeničnog stanja zaključilo da je donesena ispravna odluka i da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv vozača.
5. Apelant u apelaciji navodi da je Kantonalno tužilaštvo, u konkretnom slučaju, postupilo nezakonito, te da su mu time povrjeđena prava kao oštečenog na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
7. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje: (...)e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: «Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»
8. Ispitujući da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da pokrene krivični postupak protiv drugog lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud ponavlja, da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
11. Član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» nekog lica. Ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, kao oštećene strane, nego samo o pravu da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine)
12. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant u svojstvu oštećenog nezadovoljan odlukom tužilaštva da se neće provoditi krivični postupak protiv drugog lica. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom da je apelacija odbačena kao nedopušterna jer je racione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanta u pogledu navodne povrede člana 13. Evropske konvencije.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić