Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-821/04 (A.K.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-821/04

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 821/04, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 468/03 od 6. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šerića podnio je, 23. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev -468/03 od 6. jula 2004. godine.

2. Apelant je, 27. decembra 2004. godine, dostavio dopunu apelacije i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj IP-224/99 od 14. decembra 2004. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, IP »Agra» d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Vakufske banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je, 28. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Drugotužena je dostavila odgovor na apelaciju 6. oktobra 2004. godine.

5. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju.

6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor drugotužene je dostavljen apelantu 6. oktobra 2004. godine .

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

8. U sudski registar Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) izvršen je upis osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću –prvotužene, 2. juna 1997. godine, a jedan od osnivača je i apelant, koji je ugovorom o izmjenama i dopunama Ugovora o osnivanju prvotužene, od 5. augusta 1997. godine, u osnovnu glavnicu društva unio vrijednost nekretnina označenih kao k.č. 555 i 556 upisane u Posjedovni list. br. 668 K.O. Spreča (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u iznosu od 193.310,00 DM

9. Apelant je, kao prodavac, 13. novembra 1997. godine, sa prvotuženom kao kupcem, zaključio kupoprodajni ugovor, na osnovu kojeg je prodao sporne nekretnine, za kupoprodajnu cijenu od 20.000,00 DM.

10. Općinski suda je, 20. novembra 1997. godine, radi osiguranja novčanog potraživanja i zasnivanja založnog prava, dozvolio uknjižbu založnog prava na spornim nekretninama, vlasništvo prvotužene, za osiguranje potraživanja u iznosu od 1.260.000,00 DM, u korist drugotužene

11. Zbog neizmirivanja obaveze prvotužene, drugotužena je protiv prvotužene pokrenula izvršni postupak, te je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj IP-224/99 od 14. decembra 2004. godine.

12. Općinski sud je donio presudu, broj P-513/99 od 25. jula 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1413/02 od 19. februara 2003. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se raskine kupoprodajni ugovor zaključen 13. novembra 1997. godine između njega, kao prodavca, i prvotužene, kao kupca, o kupoprodaji spornih nekretnina, te da se obaveže prvotužena da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje sporne nekretnine, kao i da se utvrdi ništavost upisa vlasništva prvotužene nad spornim nekretninama, te založnog prava drugotužene na predmetnim nekretninama.

13. Sudovi su utvrdili da apelant, u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, nije bio vlasnik spornih nekretnina, te da je riječ o fiktivnom ugovoru, a da se prigovor fiktivnosti ugovora ne može isticati prema savjesnom trećem licu, odnosno drugotuženoj.

14. Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-46803 od 6. jula 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude.

IV. Relevantni propisi

15. U Zakonu o preduzećima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/95, 2/96, 8/96, 14/97) relevantne odredbe glase:

«Član 50.

Osnovna glavnica društva se izražava u novcu.

Ulozi članova mogu biti u novcu, stvarima i pravima.

U pravnom prometu društvo odgovara za obaveze cjelokupnom imovinom.

Na osnovu uloga i ugovora o osnivanju članovi stiču udjele koji se izražavaju u procentima.» 16. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93) relevantne odredbe glase:

«Član 66.

(1)Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2)Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost.

(3)Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema njegovom mišljenju, do povrede prava na pravično saslušanje je došlo jer su sudovi svoja pravna shvatanja i odluku donijeli jednostranim tumačenjem odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Do povrede prava na imovinu je, prema apelantovom mišljenju, došlo ostavljanjem na snazi kupoprodajnog ugovora, što je onemogućilo apelanta da ponovno stekne posjed i vlasništvo na spornim nekretninama, a čiji je posjednik i vlasnik bio do momenta ugovaranja kupoprodaje spornih nekretnina.

b) Odgovor na apelaciju.

18. Drugotužena u odgovoru na apelaciju ističe da su sudovi u postupku u potpunosti ocijenili sve činjenice i dokaze i da su donosili presude u skladu sa zakonom, te da je apelacija neosnovana u cijelosti.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev. 468/03 od 6. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prijemnog pečata Općinskog suda vidljivo je da je taj sud pobijanu presudu primio 10. augusta 2004. godine radi dostave strankama, a apelant je apelaciju Ustavnom sudu podnio 23. septembra 2004. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

a) Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

25. Apelant navodi da je pobijanim presudama redovnih sudova na njegovu štetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantova žalba da nije imao pravičan postupak u predmetu koji je okončan pobijanom presudom, odnosi se na to da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučeno da se ostave na snazi nižestepene presude, kojim se odbija apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

26. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je kupoprodajni ugovor, zaključen između apelanta i prvotužene, bio prividan ugovor, te da u vrijeme sklapanja ovog ugovora sporne nekretnine nisu bile vlasništvo apelanta, nego prvotužene s obzirom da ih je apelant unio kao osnivački ulog prilikom osnivanja prvotužene.

27. Slijedi da apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, to jest da je bio vlasnik spornih nekretnina u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji, odnosno nije dokazao da je tada nastao ugovor o kupoprodaji, pa se dakle ne može tražiti raskid ugovora koji nije ni nastao. Apelant nije dokazao niti aktivnu legitimaciju za brisanje založnog prava na spornim nekretninama u odnosu na drugotuženu, kao treće savjesno lice, jer se prigovor prividnosti ugovora ne može isticati prema trećem savjesnom licu, a drugotužena nije mogla znati da je između apelanta i prvotužene zaključen prividan ugovor.

28. Iz navedenog proizlazi da apelant nije uspio dokazati u postupku pred redovnim sudovima osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Nižestepeni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene odluke.

29. Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava. Još manje se može tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.

32. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom sudskog postupka ne znači, u konkretnom slučaju, i uskraćivanje prava na pravičan postupak.

33. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

34. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-821/04 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio