Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-752/04 (S.P. i drugi)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/04
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 752/04, rješavajući apelaciju S. P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. i dr., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. Rsž-640/03, Rsž-434/03, Rsž- 572/03, Rsž-639/03, Rsž-30/03, Rsž-135/03, Rsž-318/03, Rsž-133/03, Rsž-464/03, Rsž-125/03, Rsž-31/03, Rsž-641/03, Rsž-463/03, Rsž- 315/03, Rsž-317/03, Rsž-437/03, Rsž-124/03, Rsž-436/03, Rsž- 435/03, Rsž-462/03, Rsž-574/03, Rsž-465/03, Rsž-466/03, Rsž- 433/03, Rsž-137/03, Rsž-136/03, Rsž-134/03 sve od 8. juna 2004.
godine i presuda Općinskog suda u Cazinu br. Rs-273/01 od 8. aprila 2003. godine, Rs-433/02 od 23. aprila 2003. godine, Rs-130/01, Rs- 200/01, Rs-190/01, Rs-140/01 i Rs-120/01 sve od 5. maja 2002.
godine; Rs-159/01 od 22. maja 2003. godine, Rs-139/01 od 16. aprila 2003. godine, Rs-250/01, Rs-210/01, Rs-230/01, Rs-240/01 sve od 12.
septembra 2002. godine; Rs-10/01, Rs-40/01, Rs-30/01, Rs-50/01, Rs- 20/01 sve od 16. septembra 2002. godine; Rs-110/01, Rs-260/01, Rs- 100/01, Rs-150/01 sve od 23. septembra 2002. godine; Rs-60/01, Rs- 180/01, Rs-170/01, Rs-1/01 sve od 30. septembra 2002.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. P. i drugih ukupno 147 radnika Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Cazin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa M. S., advokat iz Cazina, podnijeli su 26. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u dispozitivu ove odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Unsko-sanskom kantona i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Cazin (u daljnjem tekstu: Dom zdravlja), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. novembra 2004. godine, Općinski sud 13. decembra 2004. godine, Unsko-sanski kanton 26. novembra 2004. godine, a Dom zdravlja 8. decembra.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 13. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u Domu zdravlja. S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, krajem 2000. godine podnijeli su tužbe Općinskom sudu protiv Doma zdravlja i Unsko-sanskog kantona radi isplate neisplaćenih, a zarađenih plaća.
7. Presudama Općinskog suda pobrojanim u dispozitivu ove odluke, u cijelosti su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kao neosnovani, zbog zastare potraživanja od Doma zdravlja, kao prvotuženog, odnosno zbog nedostatka pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona, kao drugotuženog. Sve navedene presude su potvrđene drugostepenim presudama pobrojanim u dispozitivu ove odluke.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 262.
(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2)Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(1)Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2)Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(3)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(4)Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (5)Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(4)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(...)
Član 387.
Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(5)Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(6)Zastarijevanje prekinuto od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. (...)»
9. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
«Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.
(...)»
10. U Zakonu u radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.»
11. U Zakonu o ustanovama («Službeni list RBiH», br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da: pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti traže da se ukinu osporene presude, da se naloži tuženima da im solidarno isplate zarađene, a neisplaćene plaće, sa zakonskom kamatom i naknade parnične troškove za svakog apelanta. Apelanti navode da su pobijanim presudama i prvostepeni i drugostepeni sud počinili bitne povrede postupka, kao i da su pogrešno primijenjeni materijalni propisi, čime je došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak. Apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na radnike pravosuđa u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih - ratnih plaća za isti period, po tužbama koje su podnijete u istom periodu kao i tužbe apelanata. Navode da su u ovim slučajevima prvostepene presude potvrđene presudama Kantonalnog suda, iako su isticani isti prigovori, tj. prigovor zastare, koji je odbijan kao neosnovan, kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Navode kako se još uvijek vrši naplata po tim presudama.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud, u svom odgovoru na apelaciju, navodi da i dalje ostaje pri stavu izraženom u osporenim presudama i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu.
14. Općinski sud u svom odgovoru ističe da je navod da su svi zaposleni u oblasti pravosuđa naplatili «ratne plaće» apsolutno netačan, te da odlukama Općinskog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
15. Kantonalno pravobranilaštvo u Bihaću, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u svom odgovoru je zauzelo identično stanovište kao i Kantonalni sud i predložilo Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu.
16. Dom zdravlja u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
18. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak. Ustavni sud u ovom slučaju ima nadležnost ratione materiae.
b) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis.
19. U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o slučajevima koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 22/98).
20. Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobijanja dodatnih informacija.
21. U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene „ratne“ plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na period nastao prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo apelanata na njihovu plaću je utvrđivano u sudskim postupcima, odnosno presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ovi sudski postupci su stvorili opravdana očekivanja da će apelantima biti isplaćene plaće. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
22. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su presude protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporene presude apelanti su primili u periodu od 28. juna 2004. godine do 16. augusta 2004. godine, a apelacija je podnijeta 26. augusta 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog činjenice da je kao rezultat pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava njihov tužbeni zahtjev odbijen, čime je došlo do navodne povrede prava na pravičan postupak. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak.
a) Pravo na pravičan postupak
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
28. Ustavni sud konstatira da je spor oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
29. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu funkcionalno organizirati svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja (između ostalih) građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
30. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti, zavisi od specifičnosti konkretnog pravnog sistema, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
31. U okviru tih ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spadaju i norme koje određuju procesne rokove u kojim je moguće tražiti sudsku zaštitu u ostvarivanju svojih građanskih prava, odnosno subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Cilj ovog ograničenja je da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte, poštujući procesne rokove, koji su jasno regulirani pravnim propisima. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga, što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica je li došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
32. Ustavni sud primjećuje da su sudovi odbili zahtjeve apelanata u pogledu poslodavca (prvotuženog) zato što je došlo do zastare potraživanja apelanata. U pogledu ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelantima u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da ovaj kanton nije poslodavac i da apelanti nisu kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne institucije pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da taj kanton finansira navedene javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o ustanovama i Zakona o radu.
33. Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
34. U skladu s tim Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovnih sudova u pogledu ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na Dom zdravlja i Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije
36. Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihov predmet riješili drukčije nego identičan predmet u drugom sudskom postupku i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
38. Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
39. Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se paušalno pozvali na, navodno, nespornu praksu sudova na području Unsko-sanskog kantona, koji su navodno donijeli nekoliko stotina presuda u prvom stepenu, koje je potvrdio drugostepeni sud, kojim su radnicima pravosuđa dosuđene neisplaćene, a zarađene plaće za isti vremenski period kao i kod apelanata.
40. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
41. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
42. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se o (a) različitom tretmanu (b) u analognoj situaciji (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi jesu li osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
43. Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravnog lica i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Na kojem se državnom nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako je, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora ovih dviju vlasti (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da finansira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način finansiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i obim tog finansiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna (član 41. Zakona o ustanovama). Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija finansiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih institucija mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
44. Bez obzira na interni način finansiranja kantonalnih javnih institucija, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama (član 4) jasno je određeno da svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
45. Međutim, ako se pojavi spor između radnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
46. Nakon uvida u dostavljene dokumente, vidljivo je da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju finansijsku intervenciju, kako bi dotična javna ustanova ispunila obavezu u pogledu isplate neisplaćenih plaća njenih radnika što nije uvjet za postojanje pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona u ovim sporovima.
47. Na osnovu ovoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporovima u navedenim predmetima.
48. U pogledu pitanja zastare, Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu jasno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastaru u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika – nastupa tzv. naturalne obaveze dužnika. Prema ovome, zahtjev za isplatama plaća zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, koji je podnesen 2000. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastara.
49. Ustavni sud je zaključio da osporene presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile član 6. stav 1. Evropske konvencije. Samim tim, nije potrebno ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava prema drugim presudama.
50. Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić