Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-206/02 (E.B.)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-206/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. jula 2004. godine, u predmetu broj AP-206/02 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. B., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-225/01 od 27. septembra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 14. novembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-225/01 od 27. septembra 2001. godine.

2. Apelant je sa Robnom kućom «Bosna» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), 30. aprila 1994. godine, zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija u suterenu Robne kuće.

3. Tužitelj je pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu jer je ugovor zaključen protivno zakonu. Općinski sud je donio presudu, broj P-407/97 od 29. maja 1998. godine, kojom je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, ali je po žalbi tu presudu ukinuo Kantonalni sud, presudom broj GŽ-484/98 od 10. februara 1999. godine, i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

4. Općinski sud je, u ponovnom postupku, donio presudu, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine, kojom je utvrdio da je ništav ugovor o zakupu i obavezao je apelanta da preda poslovne prostorije po pravosnažnosti te presude, a odbio je protivtužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete kao neosnovan. Apelant je uložio Kantonalnom sudu žalbu na tu presudu Općinskog suda.

5. Kantonalni sud je, 27. septembra 2001. godine, donio presudu, broj Gž-225/02, kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu, i to u dijelu kojim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev i u tom dijelu je vratio predmet na novo suđenje, a u preostalom pobijanom dijelu je taj sud potvrdio presudu Općinskog suda, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine.

6. Općinski sud je, na prijedlog tužitelja kao povjerioca, donio rješenje, broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, o izvršenju presude tog suda, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine. Apelant je uložio prigovor na rješenje o izvršenju u kojem je istakao da izvršna presuda tog suda, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine, glasi i odnosi se na pravni posao koji je prestao da postoji jer su tužitelj i apelant, 6. januara 1997. godine, zaključili novi ugovor o zakupu poslovnih prostorija, kojim su prvobitni ugovor o zakupu stavili van snage. Apelant je još naveo i da je sporne poslovne prostorije izdao u podzakup trećem licu. Tužitelj je osporio navode apelanta iznesene u prigovoru.

7. Općinski sud je donio rješenje, broj I-1537/01 od 19. februara 2002. godine, kojim je odbio prigovor dužnika izjavljen na rješenje o izvršenju, broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, kao neosnovan. Apelant je Kantonalnom sudu uložio žalbu na rješenje Općinskog suda, broj I-1537/01 od 19. februara 2002. godine. Apelant je, inter alia, u žalbi ponovio navode o postojanju novog ugovora o zakupu između njega i tužitelja, kao i to da je tužitelj trebao navesti tu činjenicu u parničnom postupku pred Općinskim sudom, a ne apelant.

8. Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-517/02 od 26. jula 2002. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda, broj I-1537/01 od 19. februara 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant navode o postojanju novog ugovora o zakupu trebao iznijeti u parničnom postupku, jer je ta činjenica bila poznata već u vrijeme kada je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta – 30. jula 1997. godine. Taj sud zaključuje da je bila pravilna odluka Općinskog suda da odbije prigovor protiv rješenja o izvršenju jer izvršni sud nije ovlašten raspravljati o činjenicama koje je dužnik mogao iznositi u postupku u kojem je nastala izvršna isprava.

9. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3 e. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, jer je grubo ometen u pravu na uživanje svoje imovine. Apelant smatra da su sudovi pogrešno dozvolili izvršenje na osnovu presude koja nije bila podobna za izvršenje, jer je ugovor koji je tom presudom oglašen ništavim stavljen van snage novim ugovorom o zakupu. Apelant još navodi i to da je on kao neuka stranka na početku parničnog postupka «spomenuo» postojanje novog ugovora, ali da tu činjenicu više nije spominjao jer je mislio da će tu činjenicu tužilac iznijeti.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

11. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenje donoseno u postupku izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, D.R. 46, str. 225).

12. Ustavni sud primjećuje da je parnični postupak protiv apelanta okončan presudom Općinskog suda, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine, kojim je ugovor o zakupu između njega i tužitelja oglašen ništavim. Apelantova žalba na tu presudu Općinskog suda je odbijena pa je ta presuda postala pravosnažna. Općinski sud je na prijedlog tužitelja pokrenuo izvršni postupak i donio rješenje o izvršenju, broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine. Tek u prigovoru protiv tog rješenja o izvršenju, apelant navodi činjenicu da je između tužitelja i njega zaključen novi ugovor o zakupu i zahtjeva od suda da obustavi izvršenje i uputi apelanta na parnicu, kako bi se utvrdilo da je izvršenje nedopušteno.

13. Općinski sud je, u postupku izvršenja presude tog suda, broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine, odbio apelantov prigovor na rješenje o izvršenju te presude u kojem je apelant istakao činjenicu postojanja novog ugovora o zakupu. Općinski sud je svoju odluku da odbije apelantov prigovor utemeljio na članu 50. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94), koji se u skladu sa članom IX/5.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine primjenjivao kao federalni zakon do donošenja Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 32/03), a koji glasi: «Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito: ..ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga, ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao da istakne u postupku iz kojeg potiče izvršna isprava...». Nesporno je da je apelantu bila poznata činjenica postojanja novog ugovora o zakupu već u vrijeme parničnog postupka, ali on tu činjenicu nije tada istakao. Prema navodima apelanta on je tu činjenicu «spomenuo» na početku parničnog postupka, ali je više nije isticao jer je kao neuka stranka smatrao da će «advokat tužioca i sudija znati šta treba raditi, odnosno koji ugovor treba oglašavati ništavim». Ustavni sud se ne može, u ovoj odluci, upuštati u ocjenu razloga zbog kojih apelant nije u parničnom postupku istakao činjenicu postojanja novog ugovora o zakupu, ali je upitno apelantovo isticanje da je bio neuka stranka, s obzirom da iz dokumentacije u spisu kod ovog suda proizilazi da su apelanta u parničnom postupku pred Općinskim sudom zastupala dva advokata.

14. Ustavni sud primjećuje da se upravo u parničnom postupku protiv apelanta odlučivalo o njegovim građanskim pravima, a apelant je propustio da u tom postupku iznese relevantnu činjenicu postojanja novog ugovora o zakupu, čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka. Iznošenje te činjenice u izvršnom postupku, dakle, nije dovelo do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak, pa Ustavni sud, u smislu principla izraženog u tački 11. ove odluke zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije.

15. Apelant navodi da je grubo ometen u pravu na uživanje svoje imovine, te da je u tom smislu povrijeđen člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da je ugovor o zakupu, temeljem kojeg je apelant koristio predmetne poslovne prostorije, oglašen ništavim u parničnom postupku protiv apelanta. Apelant svojom apelacijom pobija odluke donesene u izvršnom postupku u kojem Općinski sud nije mogao ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u parničnom postupku. Ustavni sud je već zaključio u tački 14. ove odluke da se predmetni izvršni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se apelantovi navodi u vezi povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

16. S obzirom na zaključak u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode u vezi sa povredom člana 13. Evropske konvencije.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-206/02 (E.B.) | Sudska praksa | Aktio