Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/02 (J.R.S)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-190/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. jula 2004. godine, u predmetu broj AP 190/02 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. R. S., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-

509/02 od 20. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa doc. dr M. B., advokat iz Sarajeva, podnio je 7. oktobra 2002. godine apelaciju i 22. novembra 2002. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/02/12027 od 2. oktobra 2002. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z 91/02 od 31. jula 2002. godine, rješenja toga Suda, broj Kž-509/02 od 20. novembra 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV 403/02 od 23. oktobra 2002. godine, broj E-4/02 od 4. jula 2002. godine i broj Kv-297/02 od 5. jula 2002. godine.

a) Poništenje državljanstva i ostalih dokumenata apelanta

2. Apelant je njemački državljanin, koji je 1987. godine oženio državljanku Bosne i Hercegovine. Prema navodima apelanta, on je postao naturalizovani državljanin Bosne i Hercegovine 14. augusta 2000. godine. Apelant nije predočio nikakvu zvaničnu odluku kojom mu se dodjeljuje državljanstvo Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, da bi potkrijepio svoju apelaciju, apelant je Ustavnom sudu dostavio određena dokumenta. Ustavni sud je utvrdio da apelant stanuje u Federaciji Bosne i Hercegovine od 14. augusta 2000. godine, da ima ličnu kartu Bosne i Hercegovine izdatu na svoje ime, da posjeduje potvrdu o državljanstvu Bosne i Hercegovine koju je izdala Opština Centar i uz sve to je priložio i izvod iz matične knjige rođenih.

3. Rješenjima Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – Policijska uprava Centar, broj 06/3-13-0-2337/02 i broj 06/3-13-0-2338/02 od 19. jula 2002. godine, proglašena su ništavim rješenje Policijske uprave Centar, broj 05/3-13-6-2256/00 od 14. augusta 2000. godine u predmetu naknadnog utvrđivanja prebivališta apelanta i rješenje toga organa broj 05/3-13-6-2257/00 od 14. augusta 2000. godine u predmetu naknadnog upisa apelanta u Matičnu knjigu rođenih i Knjigu državljana. Na ova rješenja apelant je izjavio žalbe. Uprava administracije i podrške Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo odbacila je žalbe svojim rješenjima, broj UP-2-04/3.1-13-6-

61/02 i broj UP-2-04/3.1-13-0-63/02 od 28. augusta 2002. godine, kao neblagovremene. Protiv ovih rješenja, apelant je, 20. septembra 2002. godine, podnio tužbu Kantonalnom sudu Sarajevo za poništenje rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Kantonalni sud u Sarajevu je, svojom presudom U-569/02 od 13. februara 2003. godine, uvažio tužbu, poništio osporena rješenja, broj UP-2-04/3.1-13-6-61/02 i broj UP-2-04/3.1-13-0-63/02 od 28. augusta 2002. godine, te vratio predmet na ponovni postupak.

4. Osim toga, apelant je protiv rješenja, broj 05/3-13-6-2256/00 i broj 05/3-13-6-2256/00 od 14. augusta 2000. godine, podnio zahtjev za obnovu postupka. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo je 14. oktobra 2002. godine, svojim rješenjima, broj UP/2-04/3.1-13-0-74/02 i UP/2-04/3.1-

13-0-75/02, odbilo zahtjev apelanta za obnovom postupaka, koji su okončani rješenjima broj UP-2-

04/3.1-13-6-61/02 i broj UP-2-04/3.1-13-0-63/02 od 28. augusta 2002. godine. Na ova rješenja apelant je uložio tužbe Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je, svojom presudom, broj U 72/03 od 5. maja 2003. godine, tužbu uvažio i osporena rješenja od 14. oktobra 2002. godine poništio.

5. Policijska uprava Centar Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona je 2. oktobra 2002. godine, svojim rješenjem broj 06/3-13-0-2337/02, oglasila ništavim prijavu prebivališta, ličnu kartu i jedinstveni matični broj apelanta. Na ovo rješenje je apelant izjavio žalbu, koja je rješenjem, broj UP-

2-04-/3.1-13-5-83/02 od 14. novembra 2002. godine, odbijena. Protiv ovoga rješenja je apelant uložio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Kantonalni sud u Sarajevu je, svojom presudom, broj U-71/03 od 5. maja 2003. godine, uvažio tužbu apelanta protiv rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona, broj UP-2-04-/3.1-13-5-83/02 od 14. novembra 2002. godine, i osporeno rješenje poništio.

b) Lišavanje slobode, određivanje pritvora i izručenje apelanta Republici Sloveniji

6. Apelant je lišen slobode 3. jula 2002. godine u Ministarstvu unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, prilikom predavanja zahtjeva za produženje bosanskohercegovačkog pasoša. Apelant je izveden je pred istražnog sudiju Kantonalnog suda u Sarajevu na osnovu potjernice Interpola, broj 2252-4-92IP-2973/02. Ovu potjernicu je 16. jula 2001. godine izdao istražni sudija Okružnog suda Ptuj, Republika Slovenija, na osnovu opravdane sumnje da je apelant počinio djelo krađe iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona Republike Slovenije. Apelant je tokom prve istrage istaknuo prigovor da on ne može biti izručen s obzirom da je državljanin Bosne i Hercegovine.

7. Istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu je, 4. jula 2002. godine, donio rješenje, broj E-

4/02, kojim je apelantu odredio pritvor od 3. jula 2002. godine do okončanja ekstradicionog postupka, koji se vodi protiv osmunjičenog po zahtjevu Republike Slovenije. Povodom žalbe apelanta na rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 4. jula 2002. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je istog dana donio rješenje, broj Kv-297/02, kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelant je protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je 31. jula 2002. godine donio rješenje, broj Kvl-z 91/02, kojim je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti i potvrdio rješenje od 5. jula 2002. godine.

8. Republika Slovenija je, 1. oktobra 2002. godine, zvaničnim putem dostavila organima vlasti u Bosni i Hercegovini zahtjev za izručenje apelanta.

9. Apelant je, 13. augusta 2002. godine, podnio aplikaciju bivšem Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), žaleći se na povredu čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je pred Domom osporio rješenje Vrhovnog suda od 31. jula 2002. godine.

10. Apelant je 7. oktobra 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda, broj Kvl-z 91/02 od 31. jula 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj E-4/02 od 4. jula 2002. godine i broj Kv-297/02 od 5. jula 2002. godine. Dopunom apelacije, apelant je naknadno osporio i odluku Doma, broj CH/02/12027 od 10. januara 2003. godine,

11. Kantonalni sud u Sarajevu je 23. oktobra 2002. godine donio rješenje, broj KV 403/02, kojim je utvrdio da su ispunjeni opći preduslovi za izručenje nadležnim organima Republike Slovenije. Apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu protiv ovog rješenja. Vrhovni sud je 20. novembra 2002. godine donio rješenje broj Kž-509/02 od kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

12. Apelant je, 22. novembra 2002. godine, dopunio svoju apelaciju tako što je u nju uključio rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV 403/02 od 23. oktobra 2002. godine i rješenje Vrhovnog suda broj Kž-509/02 od 20. novembra 2002. godine. Isto to je uradio i u postupku pred Domom.

13. Zastupnik apelanta je, 16. decembra 2002. godine, obavijestio Ustavni sud da je Federacija Bosne i Hercegovine izručila apelanta Republici Sloveniji 15. decembra 2002. godine između 14:00 i 18:00 sati.

14. U pismu advokata apelanta od 29. decembra 2003. godine, Ustavni sud je obaviješten da je apelant već 27. decembra 2002. godine «vraćen» u Bosnu i Hercegovinu, kao apatrid. Osim toga, advokat apelanta je istim pismom otkazao punomoć o zastupanju apelanta.

15. Dom je, 10. januara 2003. godine, donio odluku, broj CH/02/12027, kojom je aplikaciju proglasio nedopustivom. Ovom odlukom utvrđeno je da je aplikacija očigledno neosnovana i da nema povrede prava i sloboda iz Evropske konvencije na koja se pozivao apelant. U pogledu pitanja bosansko-hercegovačkog državljanstva apelanta, Dom se progasio nenadležnim.

16. Apelant navodi da su sudska odlučenja, navedena u tački 1. ovog rješenja povrijedili njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije, naročito član 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Pored toga, apelant se žali da su mu navedeni organi vlasti povrijedili pravo na državljanstvo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».

18. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je konkretan apelantov slučaj već bio predmet odlučivanja pred Domom, registrovan pod brojem CH/02/12027. Dom je 10. januara 2003. godine donio odluku, kojom je odbacio apelatovu aplikaciju u pogledu prava i sloboda iz Evropske konvencije, dok nije odlučivao o pravu na apelatovo državljanstvo, s obzirom da ovo pravo nije zaštićeno Evropskom konvencijom.

19. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud mora razriješiti tri pitanja u pogledu dopustivosti apelacije. Prvo pitanje se odnosi na dopustivost apelantovog predmeta u pogledu preispitivanja konkretne odluke Doma. Drugo pitanje se odnosi na dopustivost apelantovog predmeta u pogledu pitanja koja su već bila predmet odlučivanja pred Domom. Treće pitanje odnosi se na dopustivost dijela apelacije koji se odnosi na pitanje apelantovog bosanskohercegovačkog državljanstva, s obzirom da ovo pitanje nije odlučivano pred Domom, jer se ne radi o pitanju iz Evropske konvencije.

20. U pogledu prvog i drugog pitanja, Ustavni sud je već u svojoj ranijoj jurispudenciji zaključio da nema apelacionu jurisdikciju u pogledu odluka Doma (vidi obrazloženje odluka Ustavnog suda, broj U 7/98 i 8/98 od 26. februara 1999. godine, objavljenu u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 9/99). Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u slučaju istovjetnog zahtjeva upućenog Ustavnom sudu i Domu, predmet rješava institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 30/00 od 16. decembra 2000. godine i AP 69/00 od 23. marta 2001. godine). S obzirom da je apelant uputio aplikaciju Domu prije nego je uputio apelaciju Ustavnom sudu, Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o apelaciji u pogledu apelantovih prava i sloboda iz Evropske konvencije, a u vezi sa pobijanim odlučenjima nižestepnih organa iz tačke 1. ove odluke.

21. Ipak, stav Ustavnog suda iz prethodne tačke odluke se ne može slijediti u pogledu apelantovog prava na državljanstvo. S obzirom da se radi o pitanju iz Ustava Bosne i Hercegovine (član I/7. Ustava Bosne i Hercegovine), a Dom nema jurisdikciju da odlučuje o pitanju državljanstva, Ustavni sud mora imati nadležnost da donese konačnu odluku o ovom ustavnom pitanju, da ne bi bilo pravne praznine u sudskoj zaštiti prava na državljanstvo u okolnostima slučaja kao što je ovaj. Ipak, da bi se Ustavni sud upustio u meritorno odlučivanje, potrebno je prvo ispitati dopustivost apelacije po ovom osnovu.

22. Ustavni sud, u skladu sa članom 31. Poslovnika Ustavnog suda, ispituje da li postoje one povrede koje su iznesene u zahtjevu. U skladu sa članom 18. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija treba da sadrži, između ostalog, presudu suda u Bosni i Hercegovini, koja se pobija. Kako u apelaciji od 7. oktobra 2002. godine, tako i u dopuni apelacije od 16. decembra 2002. godine, apelant nije pobijao pravne dokumente koji su navedeni pod naslovom «a» ove odluke, već samo one koje su navedene u činjeničnom stanju pod naslovom «b». S druge strane, Ustavni sud ne vidi direktnu vezu pobijanih presuda i drugih akata sa apelantovim pravom na državljanstvo. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na državljanstvo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, pobijanim aktima u apelaciji.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/02 (J.R.S) | Sudska praksa | Aktio