Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-18/02 (UG Ottofarma,)

Odluka donesena 26. 03. 2004.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-18/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-18/02, rješavajući po apelaciji UG Ottofarma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Prof. dr Ćazim Sadiković, potpredsjednik, Tudor Pantiru, potpredsjednik, Prof. dr Miodrag Simović, potpredsjednik, Hatidža Hadžiosmanović, sudija Prof. David Feldman, sudija Jovo Rosić, sudija Valerija Galić, sudija, na sjednici održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UG Ottofarma, podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu br. I- 403/00 od 22. decembra 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću br. Gž-148/01 od 14. juna 2001. godine jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje građana Ottofarm iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: apelant) je 11. jula 2001. godine podnijelo apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj I-403/00 od 22. decembra 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-148/01 od 14. juna 2001. godine.

2. Ustavni sud je 22. februara 2002. godine poslao dopis Općinskom i Kantonalnom sudu i Sabahudinu Paunoviću, tuženom pred nižestepenim sudovima

3. Ustavni sud je 11. marta 2002. godine primio odgovor Kantonalnog suda, dok je Općinski sud dostavio spis 13. marta 2002. godine.

4. Tuženi je dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu 9. marta 2002. godine.

5. Ustavni sud je 2. februara 2004. godine poslao dopis apelantu, tuženom te Općinskom i Kantonalnom sudu i zatražio da dostave ažurirane podneske.

6. Općinski i Kantonalni sud su dostavili svoje odgovore 24. februara 2004. godine.

7. Apelant i tuženi nisu dostavili svoje odgovore.

8. Činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelanta i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu može se sumirati na slijedeći način:

9. Apelant je zaključio ugovor sa tuženim, Sabahudinom Paunovićem, prema kojem se tuženi obavezao da će izvršiti određene poslove, dok je apelant trebao da osigura sredstva rada. Kad je došlo do konačnog obračuna troškova, utvrđeno je da tuženi duguje apelantu 1.464,00 KM jer nije uradio dio poslova za treća lica kako je to bilo predviđeno ugovorom.

10. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Općinski sud je utvrdio da tuženi nije ispunio svoju obavezu i obavezao ga je da isplati apelantu iznos od 1.464,00 KM sa kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

11. Tuženi je 9. oktobra 2000. godine u kancelariji advokata Nijaza Hadžića sklopio vansudsko poravnanje sa Fadilom Zehićem prema kojem se potonji obavezao da će umjesto tuženog platiti apelantu iznos od 1.300,00 KM kao naknadu po presudi Općinskog suda broj P-84/00. Vansudsko poravnanje se smatralo izvršnim dokumentom i plaćanje je trebalo izvršiti u roku od 15 dana od dana sklapanja poravnanja.

12. S obzirom da nije došlo do izvršenja presude, broj P-84/00, apelant se 13. decembra 2000. godine obratio Općinskom sudu sa prijedlogom za izvršenje radi duga. Apelant ja kao razlog za prijedlog naveo to što je istekao rok za izvršenje presude.

13. Općinski sud je 22. decembra 2000. godine donio rješenje broj I-403/00 kojim je odbacio prijedlog apelanta kao preuranjen. Općinski sud je naveo da njegova presuda broj P-84/00 nije postala pravosnažna na osnovu čl. 16. i 18. Zakona o izvršnom postupku te da se u ovom trenutku ne može zahtijevati njeno izvršenje. S obzirom na rok od 15 dana za ispunjavanje obaveza, Općinski sud je smatrao da će apelant imati pravo da zahtijeva izvršenje sudske odluke kad ona postane pravosnažna.

14. Apelant je naknadno podnio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću protiv rješenja Općinskog suda. Apelant je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio član 18. Zakona o izvršnom postupku jer je protekao rok od 15 dana za izvršenje navedene sudske presude te je, prema tome, presuda Općinskog suda, broj P-84/00 postala izvršna. Apelant tvrdi da je Općinski sud povrijedio član 36. Zakona o izvršnom postupku. Pored toga, po njegovom mišljenju nije jasna zakonska osnova rješenja Općinskog suda, što predstavlja povredu člana 14. Zakona o izvršnom postupku i člana 336. stav 2. tačka3. Zakona o parničnom postupku. U tom smislu, apelant tvrdi da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu toga da li su strane u predmetu primile presudu tog suda broj P-84/00.

15. Kantonalni sud je 14. juna 2001. godine donio rješenje, broj Gž-148/01 kojim je odbacio žalbu apelanta i potvrdio rješenje Općinskog suda broj I-403/00. Kantonalni sud je smatrao da Općinski sud nije počinio istaknute povrede postupka i da žalbu treba odbiti kao neosnovanu.

16. Apelant tvrdi da je presuda Općinskog suda, broj P-84/00 pravosnažna i da je treba izvršiti. Navodi da su Općinski i Kantonalni sud povrijedili Zakon o izvršnom postupku i Zakon o parničnom postupku jer su pogrešno utvrdili da presuda, broj P-84/00 nije pravosnažna. Apelant smatra da to predstavlja povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također tvrdi da su odluke nižestepenih sudova povrijedile njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom smislu, apelant smatra da mu je nedjelovanje nižestepenih sudova onemogućilo bavljenje poslom i sticanje kapitala. Pored toga, apelant ističe da su mu niži sudovi uskratili pravo na djelotvoran pravni lijek jer nisu odlučili o njegovom zahtjevu niti su ex officio ispitali navedene povrede postupka. Konačno, po mišljenju apelanta, niži sudovi su povrijedili član 13. Evropske konvencije i zloupotrijebili njegovo pravo u korist dužnika te time povrijedili član 17. Evropske konvencije.

17. U odogovoru na apelaciju, Kantonalni sud je ukazao da je rješenjem, broj I-403/00 Općinski sud ispravno odbacio apelantov zahtjev za izvršenje kao preuranjen zbog toga što presuda, broj P- 84/00 nije postala pravosnažna na dan kada je zatraženo izvršenje.

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

20. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;

21. Apelant tvrdi da je zahtjev za izvršenje presude Općinskog suda, broj 84/00 odbačen bez valjanog pravnog osnova kao i da je ta presuda postala pravosnažna, te da je prema tome njegov zahtjev za izvršenje valjan.

22. Prema članu 18. Zakona o izvršnom postupku koji je relevantan za ovaj predmet, zahtjev za izvršenje se može podnijeti onda kada sudska odluka postane pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje dužnikove obaveze. Ustavni sud nije mogao zaključiti iz spisa koji je dostavio Općinski sud da je presuda Općinskog suda, broj P-84/00 bila pravosnažna u trenutku podnošenja zahtjeva za izvršenje, niti je apelant dostavio dokaze u tom smislu. Ustavni sud je 2. februara 2004. godine zatražio od apelanta da dostavi potrebne informacije o stanju predmeta, ali apelant nije dostavio odgovor Ustavnom sudu. Ustavni sud je nakon toga zaključio da nema dokaza koji bi pokazali da je presuda Općinskog suda, broj P 84/00 bila pravosnažna na dan kada je apelant zatražio izvršenje.

23. Ustavni sud podsjeća da nije na Ustavnom sudu da procjenjuje dokaze i činjenice nižih sudova. Ono što je važnije, ako apelant navodi da su niži sudovi napravili grešku koja je dovela do povrede njegovih ustavnih prava i sloboda, onda je na apelantu da dostavi i dokaze o tome. Ustavni sud ističe da nesprovođenje pravno obavezujućih presuda dovodi do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ne može zanemariti pravne zahtjeve za izvršne postupke osim ako se pokaže da je izvršni postupak sam po sebi doveo do povrede ustavom zaštićenog prava. Ustavni sud nema dokaza koji bi pokazali da su zahtjevi izvršnog postupka u apelantovom slučaju takvi da su doveli do povrede apelantovih prava i sloboda. U ovom pogledu, Ustavni sud ističe da je apelant prerano podnio zahtjev za izvršenje, u relativno kratkom roku nakon donošenja presude Općinskog suda, broj P-84/00 i da nema dokaza da je Općinski sud pokušao da odugovlači sa postupkom vezanim za pravosnažnost te presude. Međutim, Ustavni sud podsjeća da i pored toga što je apelant u konkretnim okolnostima, zahtjev za izvršenje podnio prije isteka zakonskog roka, on i dalje ima mogućnost da traži izvršenje navedene presude. Ustavni sud, također ističe, da ova odluka Ustavnog suda ni na koji način ne utiče na pokretanje postupka za izvršenje navedene presude.

24. Na osnovu ranije iznesenog, a polazeći od člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojem će apelacija biti odbijena kao neosnovana, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao što je navedeno u dispozitivu.

25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-18/02 (UG Ottofarma,) | Sudska praksa | Aktio