Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-74/03 («Jodex» d.o.o.)
Odluka donesena 11. 02. 2004.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-74/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 11. februara 2004. godine, u predmetu broj AP-74/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Jodex” d.o.o., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
966/02 od 18. decembra 2002. godine, rješenja Republičke uprave carina, broj UP/II-465/98 od 3. marta 1999. godine i rješenja Republičke uprave carina – Carinarnica Novi Grad, broj UP-598/2 od 29. oktobra 1998. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Jodex» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, zastupan po Đ. P., advokatu iz Novog Grada, podnio je 10. marta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-966/02 od 18. decembra 2002. godine, rješenja Republičke uprave carina, broj UP/II-465/98 od 3. marta 1999. godine i rješenja Republičke uprave carina-Carinarnica Novi Grad, broj UP-598/2 od 29. oktobra 1998. godine.
2. Apelant je špediter i prema Zakonu o spoljno trgovinskom poslovanju («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 5/93), ovlašten je da organizuje dopremanje robe u međunarodnom saobraćaju u svoje ime i po nalogu i za račun komitenta, a u tom dopremanju i da organizuje uskladištenje dopremljene robe i vršenje poslova u vezi sa njenim carinjenjem.
3. Apelant je 18. decembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstvenu carinsku ispravu za uvoz 21.000 kilograma pilećih bataka i prsa. Prijavljivanje robe za carinjenje podrazumijeva obavezu prijavioca da podnese i sve isprave koje prate uvoz i koje moraju biti pravilno i tačno popunjene i potpune, u skladu sa odgovarajućim odredbama tadašnjeg Carinskog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/93, 29/94 i 16/95 – u daljnjem tekstu: Carinski zakon). Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje pomenute robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, predmetna carinska roba je ušla pod carinski nadzor, čija svrha, u smislu tadašnjeg člana 5. Carinskog zakona, jeste da se spriječi svako neovlašteno postupanje s tom robom dok se ne sprovede carinski postupak. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, navedena roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
4. Carinarnica Novi Grad pokrenula je postupak carinjenja predmetne robe po službenoj dužnosti i donijela rješenje, broj UP-598/2 od 9. decembra 1998. godine, kojim je obavezala apelanta na uplatu carinskih dažbina na pomenutu uvezenu robu u ukupnom iznosu od 152.244,68 tadašnjih dinara u roku od osam dana po pravosnažnosti tog rješenja.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Republičkoj upravi carina, kao drugostepenom organu, koji je tu žalbu kao neosnovanu odbio rješenjem, broj UP/II-465/98 od 3. marta 1999. godine.
6. Apelant je protiv drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, tužbom pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je svojom presudom, broj U-
966/02 od 18. decembra 2002. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
7. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je rješenjem prvostepenog upravnog organa od 29. oktobra 1998. godine, rješenjem drugostepenog upravnog organa od 3. marta 1999. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 18. decembra 2002. godine povrijeđeno njegovo pravo na imovinu zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
9. Polazeći od navoda iz apelacije, Ustavni sud treba da ispita da li se presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-966/02 od 18. decembra 2002. godine, donesenom u upravnom sporu u pravnoj stvari naplate carinskih dažbina, krši ustavno pravo apelanta zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbjedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
11. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opšte prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o utvrđivanju carinske obaveze apelanta u skladu sa odredbama Carinskog zakona. Na osnovu ove obaveze, apelantu je nametnuto plaćanje određene sume novca za uvoz 21.000 kilograma pilećih bataka i prsa. Ustavni sud napominje da pojam imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obuhvata širok spektar imovinskih odnosa, koji su određeni i regulisani propisima iz oblasti privatnog prava. Pri tome, pojam imovine ima autonomno značenje. To, dalje, znači da država ne može izbjeći garantovanje standarda Evropske konvencije iz navedenog člana tako što bi određeni imovinsko-pravni odnos regulisala drugom vrstom propisa, npr. propisima iz oblasti javnog prava.
13. Ipak, u predmetnom slučaju, nema sumnje da je obaveza plaćanja carinskih dažbina materija koja je jasno definisana javno-pravnim propisima. Kompletan postupak je upravne prirode i vezan je za određivanje i operacionalizaciju fiskalnih dažbina i dažbina iz carinske oblasti. Shodno tome, nametnuta carina ne predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tzv. javne obaveze pod zakonski određenim uslovima. Analogno jezičkom značenju člana 6. Evropske konvencije, koji se samo odnosi na građanska prava i obaveze, a u vezi sa prethodnim zaključkom, plaćanje carinskih dažbina ne predstavlja građansku obavezu (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv SR Njemačke, broj 2552/65 od 15. decembra 1967. godine i odluku o dopustivosti, broj E 7287/75 u pogledu carinskog postupka).
14. U pogledu nametanja ovih obaveza država ima veoma široko polje procjene, jer je interes države za regulisanje i sprovođenje ove oblasti izrazito naglašen. Pri tome, Ustavni sud je nadležan samo da kontroliše eventualnu zloupotrebu od strane upravnih tijela (vidi odluku Ustavnog suda, U-
27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02), u cilju zaštite ustavnog principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, prvenstvena je obaveza nižestepenih upravnih organa da primjenjuju i tumače pozitivno-pravne propise iz ove oblasti. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju ne postoje indikacije za zloupotrebu pozitivno-pravnih propisa.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić