Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-257/03 (V. K.)
Odluka donesena 24. 10. 2003.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-257/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: Predsjednik, Mato Tadić, Zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Prof. Didier Maus, Prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, u predmetu broj AP-257/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Apelacija V. K., iz Gradiške, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: Kvl-48/03 od 22. aprila 2003.
godine, ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. K., iz Gradiške (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Đ. K., advokat iz Gradiške, podnio je 28. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvl-48/03 od 22. aprila 2003. godine. Pobijanim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske odbijen je zahtjev apelanta za vanredno ublažavanje kazne, izrečene za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske, za koje je, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Gradišci, broj K-210/01 od 18. juna 2002. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda u Banja Luci, broj: Kž-493/02 od 28. novembra 2002. godine, oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.
2. Apelant se žali da je Vrhovni sud Republike Srpske, pobijanim rješenjem, odbijajući njegov zahtjev za vanredno ublažavanje kazne, povrijedio član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Protokol broj 6 uz Evropsku konvenciju, jer je «doveo u pitanje život osuđenog». Apelant smatra apsurdnim da Vrhovni sud Republike Srpske odbije zahtjev, a da u svom obrazloženju navede da je podnosilac zahtjeva potvrdio svoje navode o bolesti potrebnom dokumentacijom (novootkrivena bolest, tumor grkljana, potreba operativnog zahvata ...) ali da je cijenio da te okolnosti nisu takvog značaja, s obzirom na vrstu i težinu djela i izrečenu kaznu za to djelo, koje bi dovele do blaže osude da su postojale u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ape1ant, dalje, navodi da je težina njegove bolesti takve prirode da zahtijeva izuzetne uslove življenja i ljekarskog zbrinjavanja (u specijalizovanim medicinskim ustanovama) te bi boravak u zatvorskoj ustanovi imao kobne posljedice po život osuđenog, a pogotovo i zbog godina starosti (71). Apelant navodi da novim Krivičnim zakonikom Republike Srpske nije predviđeno vanredno pravno sredstvo - zahtjev za vanredno ublažavanje kazne, te predlaže da Ustavni sud uvaži ape1aciju i preinači pobijano rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske i njemu vanredno ublaži kaznu te, zbog navedene bolesti i starosti, izrekne uslovnu osudu. Ape1ant, takođe, predlaže da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke po njegovoj apelaciji, privremeno obustavi izvršenje presude Osnovnog suda Gradiška, odnosno presude Okružnog suda u Banja Luci, «jer bi izvršenjem iste mogle nastupiti posljedice opasne po život osuđenom».
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 12. stav 1, stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.
(...)
Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)
6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana.
4. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine garantuje svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine uživanje ljudskih prava i sloboda iz stava 2. tog člana, dakle iz Evropske konvencije, što uključuje i «pravo na zivot».
Član 2. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«Pravo svakog na život zaštićeno je zakonom. Niko neće biti lišen života namjerno, osim kod izvršenja presude suda kojom se osuđuje zbog zločina za koji je zakonom predviđena ovakva kazna.
(...).».
Protokol broj 6 uz Evropsku konvenciju, u relevantnom dijelu, glasi:
«Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu i smaknut.
(...).».
5. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo. Ipak, ni član 2. Evropske konvencije, koji utvrđuje ovo pravo, ni Protokol broj 6 uz Evropsku konvenciju, koji nalaže ukidanje smrtne kazne, ne teže tome da bezuslovno zaštite sam život ili da zajamče izvjestan kvalitet života. Umjesto toga, ovim se odredbama želi zaštititi pojedinac od toga da ga država samovoljno ne liši života. Ni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu prava na život od člana 2. Evropske konvencije i Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju.
6. Ustavni sud, stoga, smatra da pobijano rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske ne krši apelantovo pravo na život u smislu značenja iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2. Evropske konvencije i Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te da je apelacija, u pogledu tih odredbi, očigledno neosnovana.
7. U pogledu navoda apelanta, kojima ukazuje da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno «pravo na pravično suđenje», koje garantuje član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evopske konevcije, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i praksu Ustavnog suda. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupak u kome se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvenije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res judicata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, X protiv Austrije, Godišnjak IX (1966), st. 166 (174); Ustavni sud, Rješenje, broj U 44/03, koje još nije objavljeno).
8. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ne pokreće pitanje o pravu na pravično suđenje te je u tom smislu nespojiva sa Ustavom Bosne Hercegovine i, očigledno neosnovana.
9. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će Ustavni sud odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje, i odredaba stava 3. tačka 6. istog člana, prema kojima se na listu predmeta neće staviti apelacija ako je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
11. Obzirom da je Ustavni sud odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje, nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnik Ustavnog suda.
.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić