Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/02 (M. I.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-47/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-47/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. I., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-893/01 od 26. novembra 2001. godine, Općinskog suda u Bihaću, broj I-522/01 od 16. oktobra 2001. godine i Općinskog suda Bihać, broj R1-23/00 od 19. septembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 30. marta 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
893/01 od 26. novembra 2001., rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-522/01 od 16. oktobra 2001. i rješenja Općinskog suda, broj R1-23/00 od 19. septembra 2000. godine.
2. Rješenjem Općinskog sud, broj R1-23/00, od 19. septembra 2000. godine, izvršena je fizička dioba nekretnina u vanparničnom postupku po prijedlogu apelanta. Apelant je uložio žalbu na to rješenje Kantonalnom sudu, koji je rješenjem, broj Gž-803/00 od 9. aprila 2001. godine, žalbu odbio pa je tako rješenje Općinskog suda od 19. septembra 2000. godine postalo pravosnažno. Općinski sud je, 16. oktobra 2001. godine, donio rješenje, broj I:522/00, o izvršenju rješenja od 19. septembra 2000. godine. Apelant je izjavio žalbu na rješenje Općinskog suda od 16. oktobra 2001. godine. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta rješenjem, br. Gž-893/01 od 26. novembra 2001. godine. Apelant je podnio inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv rješenja Općinskog suda od 16. oktobra 2001. i rješenja Kantonalnog suda od 26. novembra 2001. godine. ali ga je Federalni tužitelj svojim dopisom, koji je apelant primio 4. februara 2002. godine, obavijestio da nije našao osnova za podizanje takvog zahtjeva.
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
4. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
5. Ustavni sud treba ustanoviti koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efektivan i adekvatan, odnosno koja je odluka u konkretnom slučaju konačna. Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 16. oktobra 2001. godine uložio žalbu Kantonalnom sudu, koji je, 26. novembra 2001. godine, donio rješenje kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelantu nije bio na raspolaganju redovan pravni lijek, pa se to rješenje smatra posljednjom odlukom u redovnom postupku. Apelant je zatim uložio vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti. S obzirom da se ovaj pravni lijek podnosi u formi inicijative, a da je u diskreciji nadležnog tužioca da odluči da li će uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, taj pravni lijek se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom u smislu u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Dakle, u konkretnom slučaju, konačnu odluku predstavlja rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-
893/01 od 26. novembra 2001. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Kako je apelantu to rješenje uručeno 12. decembra 2001. godine, a apelacija u Ustavnom sudu primljena 30. marta 2002. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujući.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić