Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/02 (M. M.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-160/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-160/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M., iz Mostara, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-284/01 od 31. maja 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, podnijela je 20. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-284/01 od 31. maja 2002. godine.
2. Općinski sud II u Mostaru je presudom, broj P-795/00 od 20. marta 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-311/01 od 14. augusta 2001. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv tužene Općine Stari grad Mostar, radi poništenja odluke o prijemu u radni odnos na mjesto pripravnika M. L., a po konkursu na koji se prijavila i apelantica.
3. Sudovi su stali na stanovište da je izbor pripravnika stvar diskrecione odluke organa koji je raspisao konkurs, kada odlučuje između kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa, te da je osporena odluka o prijemu u radni odnos pripravnika zakonita.
4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je rješenjem, broj Rev-284/01 od 31. maja 2002. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelantice podnesenu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-311/01. od 14. augusta 2001. godine, zauzevši stanovište da tužitelj u tužbi nije naveo vrijednost spora, pa se prema tome ne može koristiti pravom na reviziju, jer u takvom slučaju vrijednost spora nije označena preko iznosa (15.000 KM) iz člana 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99).
5. Apelantica u apelaciji ističe da u Zakonu o parničnom postupku nije decidirano navedeno da revizija nije dopuštena u radnom sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, ako vrijednost spora nije navedena. Iz tog razloga smatra da su joj povrijeđena prava na jednakost pred zakonom i pravo na rad zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
9. Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
10. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
11. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnh lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.) ne može se smatrati konačnom. Osim toga, ulaganje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
12. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci ne rješavaju efektivno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava.
13. Uzimajući u obzir ove činjenice, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine samo raspravljao o tome da li su ispunjeni uslovi za reviziju pravosnažne sudske presude, te se nije upuštao u raspravljanje meritornog pitanja. U svom obrazloženju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine se pozvao na odgovarajuću odredbu člana 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud , generalno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da revidira odluke nižestepenih sudova u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, ukoliko odluka tih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). U ovom predmetu Ustavni sud ne vidi nikakvu osnovu za zloupotrebu ili proizvoljno tumačenje propisa na štetu apelantice u pogledu dopustivosti izjavljene revizije.
14. Iz ovoga slijedi, a podsjećajući na obrazloženje iz tačke 11. ove odluke, da revizija predstavlja neefektivnan pravni lijek u konkretnom slučaju. Shodno tome, u postupku povodom revizije, koji se negativno okončao za apelanticu, Ustavni sud, u principu, ne garantuje ustavnu zaštitu, te se njenim izjavljivanjem, u konkretnom slučaju, nije prekinuo rok od 60 dana.
15. Posljednji efektivni pravni lijek je bila žalba na rješenje Općinskog suda II u Mostaru, broj P-
795/00 od 20. marta 2001. godine, povodom koje je Kantonalni sud u Mostaru donio presudu broj Gž- 311/01 od 14. augusta 2001. godine. Ova presuda je apelantici uručena najkasnije 24. septembra 2001. godine, jer je tog dana, prema aktu priloženom Ustavnom sudu, podnijela reviziju protiv te presude, a apelacija u Ustavnom sudu primljena 20. augusta 2002. godine. Iz ovoga proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je ne ulazeći u ostala pitanja dopustivosti apelacije jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić