Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-174/02 (A. K.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-174/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-174/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka

1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-

46/02 od 22. jula 2002. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-601/01 od 11. marta 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kv-217/01 od 20. novembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant), na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, podnio je 16. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-z 46/02 od 22. jula 2002. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-601/01 od 11. marta 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kv-217/01 od 20. novembra 2001. godine.

2. Pravosnažnom presudom Višeg suda u Zenici, broj K-27/91 od 11. oktobra 1991. godine, apelant je zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. i krivičnog djela silovanja iz člana 88. stav 1. tadašnjeg Krivičnog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, a kojom mu je istovremeno izrečena i mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

3. Rješenjem Višeg suda u Zenici, broj Kv-223/95 od 22. decembra 1995. godine, obustavljena je daljnja mjera bezbjednosti i apelant je upućen na izdržavanje kazne. Ovim rješenjem, a potom i rješenjem istog suda, broj Kv-223/95 od 10. juna 2000. godine, apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo na liječenju u izdržanu kaznu.

4. Nezadovoljan rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 10. juna 2000. godine, apelant je istom sudu podnio zahtjev za ispravku tog rješenja u cilju uračunavanja dužeg vremenskog perioda provedenog na liječenju u izdržanu kaznu. Rješavajući predmetni zahtjev Kantonalni sud u Zenici donio je rješenje, broj Kv-217/01 od 20. novembra 2001. godine kojim je odbio zahtjev apelanta kao neosnovan.

5. Protiv ovog rješenja apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu koji je u žalbenom postupku donio rješenje, broj Kž-601/01 od 11. marta 2002. godine, i istim odbio žalbu i potvrdio osporeno rješenje.

6. Nakon toga, apelant je protiv rješenja Vrhovnog suda istom sudu podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je presudom, broj Kvl-z-46/02 od 22. jula 2002. godine, odbijen kao neosnovan.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

9. U pogledu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom zahtjevu.

10. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju rješenje Vrhovnog suda, broj Kž-601/01 od 11. marta 2002. godine. Slijedom toga, zadnji efektivan pravni lijek je bila žalba Vrhovnom sudu, povodom koje je donijeto navedeno rješenje. Na osnovu uvida u dokumentaciju predmetnog spisa, Ustavni sud je utvrdio da je ova presuda uručena apelantu 25. marta 2002. godine. Apelant je apelaciju predao Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 13. septembra 2002. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da podnese apelaciju na konačnu odluku u roku za podnošenje apelacije predviđenom članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-174/02 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio