Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-16/02 (T. O.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-16/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. Didier Maus, prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP-16/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija T.O., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs- 274/98 od 28. decembra 1998. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-77/99 od 20. aprila 2000. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-89/01 od 16. novembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ž.B., advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. januara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs-274/98 od 28. decembra 1998. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-77/99 od 20. aprila 2000. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-89/2001 od 16. novembra 2001. godine.
3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom Sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelantica je bila zaposlena u MTP "Merkur" d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Merkur) kao operater potrošačkih kredita. Merkur je 19. novembra 1993. godine dao otkaz apelantici, s tim da sva prava koja se ostvaruju iz radnog odnosa prestaju zaključno sa 20. januarom 1993. godine (rješenje broj 39/92). Rješenje je izdato na osnovu naređenja ministra odbrane Republike Srpske, broj 01-844-201/92 od 19. novembra 1992. godine, i Uredbe o organizovanju i izvršavanju radne obaveze ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini", broj 8/92).
5. Upravni odbor Merkura je odbio prigovor apelantice na prestanak radnog odnosa (odluka broj 517/93 od 12. februara 1993. godine). U odluci je navedeno da apelantica može protiv odluke pokrenuti spor kod Osnovnog suda u Banjoj Luci u roku od 15 dana od dana prijema odluke. Apelantica je primila odluku Upravnog odbora 17. februara 1993. godine.
6. Apelantica je u septembru 1998. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci tražeći da se odluka Upravnog odbora poništi i da joj se nadoknadi materijalna šteta koju je pretrpjela zbog prestanka radnog odnosa 1993. godine. Rješenjem broj RS-274/98 od 28. decembra 1998. godine, Osnovni sud u Banjoj Luci je odbacio tužbu, jer apelantica nije ispoštovala rok od 15 dana od dana donošenja odluke Upravnog odbora.
7. Žalba apelantice Okružnom sudu u Banjoj Luci (rješenje broj Ž-77/99 od 20. aprila 2000. godine) i revizija Vrhovnom sudu Republike Srpske (rješenje broj Rev-89/2001 od 20. aprila 2000. godine) nisu bile uspješne. Vrhovni sud se složio sa pravnim stavom nižestepenih sudova. Vrhovni sud je odbio apelanticin navod da su, u skladu s članom II/2. i II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, niži sudovi morali smatrati tužbu blagovremenom. Apelantica nije iskoristila dostupne pravne lijekove, čak i po zvaničnom završetku rata u junu 1996. godine. Prema tome, njeno pravo na pravično saslušanje u građanskom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine nije povrijeđeno. Nadalje, Vrhovni sud Republike Srpske nije prihvatio navod apelantice da sudovi u Banjoj Luci nisu radili tokom rata, te da iz tog razloga nije mogla blagovremeno podnijeti tužbu. Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da su u datom periodu sudovi u Banjoj Luci radili kao i bilo gdje na teritoriji bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Štaviše, na području grada Banje Luke nije bilo ratnih dejstava u periodu od 1992. do kraja oktobra 1995. godine, koji bi sprečavali rad sudova ili drugih državnih organa. Konačno, Vrhovni sud Republike Srpske je zaključio da je apelantica, s obzirom na činjenicu da je podnijela prigovor poslodavcu, te da je nakon prestanka radnog odnosa dolazila u prostorije poslodavca kod kolega, ipak bila u mogućnosti da podnese blagovremenu tužbu.
8. Član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), "Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 60/89 i 42/90, glasi kako slijedi:
”Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.”
9. Odlukom broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/96 od 8. jula 1996. godine), Narodna skupština Republike Srpske je donijela odluku o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske.
10. Apelantica navodi da je prekidom radnog odnosa 1993. godine bila žrtva diskriminacije kao član etničke manjine i neudata žena u vrijeme politike etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, konkretno u Banjoj Luci. Ona, nadalje, tvrdi da joj je prestao radni odnos zbog toga što se njen brat, koji ima visoki stepen invaliditeta, nije odazvao na mobilizaciju. Apelantica smatra da se ni rješenje o prestanku radnog odnosa ni odluka Upravnog odbora Merkura ne zasnivaju na odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud Republike Srpske povrijedio čl. 2. i 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čime je ujedno povrijedio i član II/2. (primjena Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda) i stav 3. pod b) i e) (pravo na pravično saslušanje), te stav 4. (nediskriminacija) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su odluke sudova neprikladne. Sve se odluke odnose na član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, ali kod prestanka radnog odnosa taj Zakon zapravo nije primijenjen, već je primijenjena Naredba ministra odbrane Republike Srpske i Uredba o organizovanju i izvršavanju radne obaveze. S druge strane, sudovi uopče nisu razmatrali potonje pravne akte. Apelantica smatra da se, s obzirom na ratne okolnosti u vrijeme prestanka njenog radnog odnosa, sudovi nisu smjeli pozvati na član 83. toga zakona s ciljem računanja roka, kada taj zakon nisu primijenili u smislu mogućih razloga za otkaz; umjesto toga otkaz su zasnovali na izvršnim aktima.
12. Apelantica navodi da je zanemarila vremenski rok za podnošenje žalbe jer nije imala hrabrosti da to uradi u datim okolnostima 1993. godine, jer nije mogla naći advokata da podnese prigovor u njeno ime, i s obzirom na činjenicu da sud u to vrijeme nije radio. Za nju je bilo mnogo važnije da "sačuva glavu svoju i svoga brata, a da sud ostavi za bolja vremena". Iako je tačno da je apelantica posjećivala svoje radne kolege i nakon prestanka radnog odnosa, te da joj kretanje u Banjoj Luci nije bilo ograničeno, "njeno psihičko stanje kao etničke manjine u okruženju u kojem se nalazila je bilo ranjivo i teško".
13. Apelantica zato traži da Ustavni sud ukine rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs- 274/98 od 28. decembra 1998. godine, rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-77/99 od 20. aprila 2000. godine i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-89/2001 od 16. novembra 2001. godine kao nezakonita, a da se Merkuru naloži da apelanticu vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa uz obavezu da joj isplati naknadu za period od 20. novembra 1993. godine do ponovnog zaposlenja, kao i da uplati doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
14. Prema članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prva je rečenica Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav, koji je stupio na snagu 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, dakle, nije nadležan da ocijeni ustavnost akata ili propusta koji su se desili prije tog datuma (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 22/98). Međutim, mogu postojati i slučajevi kršenja ustavnih prava ili principa koji su počeli prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i koji traju i nakon tog datuma (tzv. produžena povreda). U takvim uslovima, Ustavni sud može biti nadležan da ocijeni osporeni akt ili propust na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U: 23/00, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 10/01). Isto tako, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), čija se sudska praksa može uzeti u obzir mutatis mutandis u ovom pogledu, smatra da nije nadležan da razmatra događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma o ljudskim pravima u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (14. decembar 1995. godine), ali ukoliko se navodi da je kršenje nastavljeno i poslije tog datuma, predmetni slučaj jeste kompatibilan sa Sporazumom o ljudskim pravima, i spada pod nadležnost Doma ratione temporis (odluka Doma za ljudska prava, CH/96/1, Matanović, od 13. septembra 1996. godine, stav 2). Dokazi koji se odnose na događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma o ljudskim pravima mogu biti relevantni kao pozadina za događaje koji su se desili nakon tog datuma (odluka Doma za ljudska prava, CH/97/67, Zahirović, od 8. jula 1999. godine, stav 105). U predmetu broj CH/98/948, Mitrović, (odluka od 7. septembra 1999. godine, stav 23), Dom je zauzeo stav da predmet potpada pod njegovu nadležnost ratione temporis, u kojem je poslodavčeva odluka da se prekine radni odnos donesena 1993. godine, ali je postala pravosnažna kada mu je dostavljena 1996. godine, kada je on pokrenuo postupak protiv odluke preduzeća, dok je pred Domom naveo da su sudovi povrijedili član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U velikom broju predmeta pred Domom aplikanti su dobili otkaz i obaviješteni o takvim odlukama u toku rata (vidi odluke Doma za ljudska prava, CH/99/1950, Čakarević, od 8. februara 2000. godine; CH/99/1985, Budimović, od 11. maja 2000. godine; CH/99/2356, Bjekić, od 13. maja 2000. godine). Aplikanti su se dijelom žalili protiv tih odluka u administrativnim postupcima, a dijelom nisu. Niko se od njih nije obratio sudovima nakon stupanja na snagu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa. Kada su se aplikanti napokon obratili sudovima nakon 14. decembra 1995. godine, tužbe su odbačene iz razloga što aplikanti nisu ispoštovali primjenjivi rok. Dom je zauzeo stav da aplikacije ne potpadaju pod njegovu nadležnost ratione temporis u pogledu prekida radnog odnosa, a da su očigledno neosnovane kada se u njima navodilo kršenje prava na pravično saslušanje.
15. Član 12. stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«...
Na listu predmeta... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: ...
6) apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana.»
16. U predmetu pred Ustavnim sudom Merkur je 1993. godine izdao rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice, a prigovor na rješenje je odbijen ubrzo nakon toga. Oba akta su dostavljena apelantici 1993. godine. Prema tome, njen radni odnos je okončan 1993. godine. Okončanje radnog odnosa bi zaista moglo pokrenuti pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, ti su se događaji desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, iz kojih razloga ne potpadaju pod nadležnost Ustavnog suda ratione temporis. Međutim, što se tiče navodnih povreda ljudskih prava apelantice koje su rezultirale sudskim odlukama izdatim nakon 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita apelaciju.
17. Apelacija je također nedopustiva ukoliko je očigledno neosnovana u skladu sa članom 12. stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine (vidi odluke Ustavnog suda, U 10/99, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Herzegovine», broj 36/00; U 8/00, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Herzegovine», broj 22/00). Ove povrede moraju djelovati vjerovatne (vidi odluke Ustavnog suda U 6/98, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99; U 2/99, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena, i ako nema izgleda na uspjeh.
18. U ovom predmetu, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu očiglednu proizvoljnost ili povredu procesnih garancija ili drugih ustavnih prava u osporenim rješenjima sudova. Sudovi su primijenili član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa na način koji ne pokreće dilemu s ustavne perspektive. Čak i pod pretpostavkom da apelantica nije mogla podnijeti tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci u toku rata, ona je, ipak, odgovorna što nije podnijela tužbu nakon prestanka sukoba. Ako se krene od Odluke Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, s ciljem određivanja datuma prestanka sukoba, apelantica je ipak sačekala barem dvije godine prije podnošenja tužbe.
19. Iz navedenih razloga, Ustavni sud je na osnovu člana 12. stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine odlučio kao u izreci ovog rješenja.
AP 16/02 26. septembra 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić