Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/02 (A. B.)

Odluka donesena 25. 07. 2003.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-86/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 07. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02)., na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je

RJEŠENJE

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija A. B., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj U-220/01 od 8. aprila 2002. godine i rješenja tog suda, broj U- 61/02 od 8. aprila 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 11. aprila 2001. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Banje Luke, broj 1033878333 od 14. juna 1999. godine. Ustavni sud je, na sjednici održanoj 21. decembra 2001. godine, odlučio da predmet ne stavi na listu predmeta za odlučivanje zbog preuranjenosti, te je podneskom od 14. februara 2002. godine apelanta informisao o razlozima svog odlučenja. Ustavni sud je u svom obrazloženju naveo da apelant nije pokrenuo upravni spor nakon okončanja upravnog postupka, te da, prema tome, nije ispunio formalne uvjete, koji su predviđeni članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.

2. Apelant je 26. aprila 2002. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, ovaj put protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-22/01 od 8. aprila 2002. godine, te rješenja istog suda, broj U-61/02 od 8. aprila 2002. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 86/02. Apelant se u apelaciji pozvao na dopis Ustavnog suda od 14. februara 2002. godine i zatražio da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedene presude i rješenja u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da smatra da je, ovaj put, ispunio sve uvjete iz člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

3. Apelant se žali da je navedenom presudom i rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 1986. godine penzionisan u Banjoj Luci. U to vrijeme, apelant je mjesečno primao penziju u iznosu od 12.138, 26 dinara, tj. 513, 62 DM. U vrijeme podnošenja apelacije, apelant je primao penziju u iznosu od 102 KM. Nezadovoljan razlikom, apelant je od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zatražio da mu se penzija isplaćuje u istom iznosu kaoo 1986. godine.

6. Prvostepeni upravni organ je, rješenjem broj 1033878333 od 18. maja 1999. godine, odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Apelant je potom uložio žalbu drugostepenom upravnom organu, koji je rješenjem broj 1033878333 od 14. jula 1999. godine također odbio apelantovu žalbu, potvrđujući obrazloženje prvostepenog rješenja. Apelant je, nakon toga, uložio još jednu žalbu drugostepenom upravnom organu, koji je rješenjem broj 1033878333 od 19. oktobra 2001. godine odbacio žalbu kao nedopuštenu, s obzirom na činjenicu da je apelant protiv drugostepenog upravog rješenja mogao tužbom pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od datuma kada je apelant primio konačno upravno rješenje.

7. Apelant je potom podnio tužbu Okružnom sudu u Banjoj Luci protiv rješenja od 19. oktobra 2001. godine, kao i protiv drugostepenog upravnog rješenja od 14. jula 1999. godine. Okružni sud u Banjoj Luci je, 8. aprila 2002. godine, usvojio dvije odluke:

a) presudu broj U-220/01 kojom je tužba protiv rješenja od 19. oktobra 2001. godine odbijena kao neosnovana, s obrazloženjem da je žalba uložena drugostepenom upravnom organu protiv drugostepenog upravnog rješenja bila, prema Zakonu o upravnom postupku, nedopuštena, i

b) rješenje broj U-61/02 kojim se tužba protv drugostepenog upravnog rješenja od 14. jula 1999. godine odbacuje kao neblagovremena, s obzirom da apelant nije ispoštovao vremenski rok za podnošenje tužne predviđen Zakonom o upravnim sporovima.

8. Apelant je protiv navedenih odluka Okružnog suda Banje Luke podnio apelaciju Ustavnom sudu.

9. Ispitujući dopustivost apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.» Člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.»

10. Princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu podnošenja apelacije u roku od 60 dana od dana primitka posljednje odluke se odnosi isključivo na efikasne i adekvatne pravne lijekove.

11. U konkretnom slučaju, posljednji korišteni pravni lijek je bila tužba uložena Okružnom sudu u Banjoj Luci protiv kako rješenja od 14. jula 1999. godine, kojim se žalba drugostepenom organu odbija kao neosnovana, tako i protiv rješenja od 19. oktobra 2001. godine, kojim je žalba odbačena kao nedopuštena. U oba slučaja je Okružni sud odlučio da ne udovolji apelantovoj tužbi, s obzirom da apelant nije ispunio neophodne uvjete za podnošenje tužbe sudu nakon okončanja upravnih postupaka, tj. u prvom slučaju iz razloga što je apelant propustio rok za podnošenje tužbe, a u drugom slučaju iz razloga što apelant nije imao pravo na tužbu, te je koristio nedopustiv pravni lijek.

12. U pogledu druge tužbe, Ustavni sud zaključuje da se radi o neefikasnom pravnom lijeku. U pogledu prve tužbe, Ustavni sud zaključuje da je apelant propustio vremenski rok za njeno podnošenje, te s obzirom na to, sam snosi krivicu što mu nije omogućena sudska zaštita pred Okružnim sudom povodom njegovog upravnog pitanja i što nije iskoristio sve pravne lijkove po zakonu entiteta.

13. Imajući u vidu odrede člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu za odlučivanje apelacije koje su izjavljene protiv akta protiv kojeg nisu iscprljeni svi pravni lijekovi, odlučeno je kao u dispozitivu ovoga rješenja. Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

AP 86/02 25. jula 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/02 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio