Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/02 (M. T.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-115/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. dr. Didier Maus, prof dr. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP 115/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., clana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. T., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj Ki-10/02 od 13. marta 2002. godine, Ki-22/02 od 21. marta 2002. godine i Ki-29/02 od 6. aprila 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Kž-97/02 od 18. aprila 2002. godine i presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Kvlz-54/02 od 28. maja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. M. T. iz Sanskog Mosta (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 20. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most br. Ki-10/02 od 13. marta 2002. godine; Ki-22/02 od 21. marta 2002. godine i Kv-29/02 od 6. aprila 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-97/02 od 18. aprila 2002. godine i presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kvlz-54/02 od 28. maja 2002. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Općinsko javno tužilaštvo, aktom broj Kt-27/02 i 28/02 od 9. marta 2002. godine, zatražilo je od Općinskog suda Sanski Most sprovođenje istrage i određivanje pritvora protiv okrivljenog Mirsada Topalovića, iz Sanskog Mosta, zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljem tekstu KZ FBiH).
4. Općinski sud u Sanskom Mostu, rješenjem broj Ki-10/02 od 13. marta 2002. godine, odredio je sprovođenje istrage zbog osnovane sumnje da je okrivljeni Mirsad Topalović, zajedno sa okrivljenim Behrudinom Talićem, iz Šehovaca izvršio krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav
1. KZ FBiH, i prema okrivljenom Mirsadu Topaloviću odredio pritvor u trajanju od 30 dana.
5. Rješenjem broj Kv-22/02 od 21. marta .2002. godine, vijeće Općinskog suda u Sanskom Mostu, rješavajući po žalbi branioca okrivljenog – advokata Nijaza Hadžića na rješenje o određivanju istrage i određivanju mjere pritvora broj Ki-10/02 od 13. marta 2002. godine, odbilo je žalbu kao neosnovanu.
6. Općinski sud u Sanskom Mostu, rješenjem broj Kv-22/02 od 22. aprila 2002. godine, odlučujući po žalbi branioca okrivljenog protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj Kv-22/02 od 21. marta 2002. godine, odbacio je žalbu kao nedopuštenu.
7. Kantonalni sud Bihać, rješenjem broj Kž-97/02 od 18. aprila 2002. godine, odlučujući po žalbi okrivljenog Mirsada Topalovića protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj Kv-29/02 od 6. aprila 2002. godine, je odbio žalbu.
8. Rješenjem broj Kv-29/02 od 06. aprila 2002. godine, vijeće Općinskog suda Sanski Most je, rješavajući po prijedlogu istražnog sudije o produženju pritvora okrivljenima Behrudinu Taliću i Mirsadu Topaloviću, produžio pritvor u trajanju od dva mjeseca počev od 9. aprila 2002. godine, pa do 9. juna 2002. godine.
9. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom broj Kvlz-54/02 od 28. maja 2002. godine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti branitelja okrivljenog Mirsada Topalovića protiv navedenih rješenja Općinskog suda Sanski Most i osporenog rješenja Kantonalnog suda Bihać, odbacio je zahtjev kao nedopušten u odnosu na rješenje broj Ki-10/02 od 13. marta 2002. godine i rješenje Kv-22/02 od 21. marta 2002. godine, a kao neosnovan odbio taj zahtjev u odnosu na rješenje Općinskog suda Sanski Most broj Kv-29/02 od 6. aprila 2002. godine i rješenje Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-97/02 od 18. aprila 2002. godine.
10. Općinski sud Sanski Most, aktom br. Kv-29/02 od 17. maja 2002. godine, obavijestio je Ustavni sud da je branitelj okrivljenog Mirsada Topalovića advokat Nijaz Hodžić primio 26. aprila 2002. godine rješenje Kantonalnog suda Bihać broj Kž-97/02 od 18. aprila 2002. godine.
11. Apelant je protiv odluka Općinskog suda Sanski Most, navedenih u dispozitivu ovog rješenja, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali da osporene sudske odluke nisu ustavne i zakonite, odnosno da su suprotne Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH i da povređuju njegova ustavna prava zagarantovana svakom licu članom II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Predložio je da se apelacija usvoji, ukinu sve osporene sudske odluke i predmet vrati Općinskom sudu Sanski Most na ponovni postupak i meritorno odlučivanje.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
14. Pitanje koje proizilazi iz apelacije, očigledno je, odnosi se na prava koja jamči Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.
15. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»
16. Princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonima entiteta u smislu podnošenja apelacije u roku od 60 dana od dana primitka posljednje odluke se odnosi isključivo na efikasne i adekvatne lijekove.
17. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u sljedećoj fazi postupka. Ovo znači da općenito nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok postupak ne bude gotov i konačna presuda donesena. Prije tog vremena, o krivičnoj optužbi još nije odlučeno i zbog toga još nije moguće ocijeniti da li je u slučaju optuženog sud pravično odlučivao o krivičnoj optužbi protiv njega.
18. U konkretnom slučaju osporene sudske odluke odnose se na pokretanje istrage protiv apelanta i na pitanje pritvora u toku istrage iako apelant još nije osuđen ni za kakvo krivično djelo. Iz toga slijedi da je apelacija, temeljena na članu 6. stav 1. Evropske konvencije, preuranjena i da se, u ovoj fazi ne može odlučiti da li je krivični postupak koji se vodi protiv apelanta zadovoljio uvjete iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
19. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu za odlučivanje apelacije izjavljene protiv akta protiv kojeg nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi, odlučeno je kao u dispozitivu ovoga rješenja.
AP 115/02 26. septembra 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić