Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/02 (S. H.)

Odluka donesena 26. 09. 2003.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-191/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 09. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. Didier Maus, prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP 191/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. st. 1. i 3. tačka 6. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je

RJEŠENJE

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija S. H., iz Bosanske Krupe, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-683/01 od 5. septembra 2002. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, koga zastupa H. V., advokat iz Bihaća, podnio je 9. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-683/01 od 5. septembra 2002. godine.

2. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. st. 1. i 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U članu 12. Poslovnika Ustavnog suda relevantne odredbe st. 1. i 3. tačka 6. glase: «Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje se stave na listu predmeta za odlučivanje: (...)

Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)

6. ako je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

(...)

U slučajevima iz stava 3. ovog člana Sud donosi rješenje, a podnosilac apelacije se pismeno obavještava o razlozima zbog kojih apelacija nije stavljena na listu predmeta za odlučivanje».

3. U konkretnom slučaju podnosilac apelacije je, nezadovoljan izvršenim izborom stručnog saradnika za praćenje i nadzor na području Unsko-sanskog kantona, pokušao taj izbor osporiti tužbom protiv tuženika Federalnog ministarstva prometa i komunikacija, ali u tome nije uspio iz razloga proceduralne prirode. Dakle, slučaj se tiče zapošljavanja u državnoj službi.

4. Pravo na rad nije obuhvaćeno «popisom» prava u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine koja se garantuju svim licima u Bosni i Hercegovini. Ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne sadrži pravo na rad kao takvo ili bilo koje pravo na pristup javnoj službi (Evropski sud za ljudska prava, Glasenapp predmet, presuda od 28. septembra 1984. serija A br. 104 stav 48.).

5. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Anexu I uz Ustav Bosne i Hercegovine, u članu 25. predviđa da «svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije ... da bude primljen, pod opštim i jednakim uslovima, u javne službe svoje zemlje». Međutim, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, uživanje prava predviđenih ovim, i drugim međunarodnim ugovorima na koje se poziva, zaštićeno je od svih oblika diskriminacije. Stoga je i nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje da li postoji diskriminacija u vezi sa tim pravima.

6. Apelant se nije žalio na povredu prava na zabranu diskriminacije pa, stoga, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine nije relevantan za ovaj slučaj.

7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično sudjenje jer je Kantonalni sud u Mostaru odbacio njegovu žalbu protiv odluke rješenja Općinskog suda II u Mostaru, pogrešno primijenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku o računanju roka za žalbu. Dakle, podnosilac apelacije sugerira da je bio neosnovano lišen prava na žalbu na odluku prvostepenog suda, te da je pretrpio ograničenje prava na pristup sudu, a time i prava na pravično suđenje.

8. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantuje «pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. Evropske konvencije u prvoj rečenici predviđa da:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom...».

9. Kako je navedeno, predmetni slučaj se tiče zapošljavanja u državnoj službi. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da su sporovi vezani za zapošljavaje, karijere i prestanak rada državnih službenika, kao opće pravilo, van opsega člana 6. Evropske konvencije. U predmetima gdje je priroda zapošljavanja državnih službenika jedno od diskrecionih ovlaštenja datih u oblasti javnog prava, štiteći javnost ili čuvajući interese države, Evropski sud za ljudska prava je smatrao da nema spornih «građanskih» prava (Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 9. decembra 1999. godine). Prema tome, član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u ovom slučaju.

10. Zaštita prava na «pravično suđenje» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne prevazilazi zaštitu predviđenu članom 6. Evropske konvencije. Prema tome, iz istih razloga ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine nije primjenjiv.

11. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija nespojiva ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 3. tačka 6. prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanja apelacije ako su očigledno (prima facie) neosnovane, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

AP 191/02 26. septembra 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/02 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio