Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/02 (R. V.)

Odluka donesena 17. 03. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-

19/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. V., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-213/00 od 30. novembra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. R. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 28. januara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-213/00 od 30. novembra 2001. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-34/98 od 19. augusta 1998. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na posao.

3. Apelant smatra da su, donošenjem ovakve odluke, sudije u građanskom vijeću Vrhovnog suda Republike Srpske zauzeli očigledno nezakonit stav i time počinili krivično djelo kršenja zakona od strane sudije iz člana 233. Krivičnog zakona Republike Srpske. Iz toga razloga, apelant je protiv njih podnio krivičnu prijavu, koju je Opštinsko javno tužilaštvo u Banjoj Luci odbacilo.

4. Nakon odbacivanja navedene krivične prijave, apelant je u svojstvu oštećenog kao tužioca, Osnovnom sudu u Banjoj Luci, podnio zahtjev za provođenje istrage protiv sudija koji su, kao članovi vijeća Vrhovnog suda Republike Srpske, donijeli odluku u predmetu Rev-34/98 od 19. augusta 1998. godine.

5. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio rješenje, broj Kv-159/99 od 29. februara 2000. godine, prema kojem nema mjesta sprovođenju istrage protiv sudija Vrhovnog suda Republike Srpske, zbog krivičnog djela kršenja zakona od strane sudije iz člana 233. Krivičnog zakona Republike Srpske. Sud je zauzeo stanovište da je tumačenje zakona u postupku revizije bilo u skladu sa zakonom te da se u radnjama sudija ne stiču bitna obilježja krivičnog djela zbog kojeg je zahtijevano provođenje istrage.

6. Okružni sud u Banjoj Luci je donio rješenje, broj Kv-213/00 od 30. novembra 2001. godine, kojim je žalba oštečenog kao tužioca, izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-159/99 od 29. februara 2000. godine, odbijena kao neosnovana. Taj sud je zauzeo stanovište da u konkretnom slučaju od strane sudija nije bilo namjere da drugome pribave korist ili mu nanesu štetu, a odluka po reviziji koju su donijeli u vijeću je obrazložena i dati su razlozi, zbog čega zahtjev oštečenog kao tužioca nije osnovan.

7. Apelant u apelaciji navodi da je više nego očigledno da su sudije nezakonitu odluku donijeli u namjeri da ga oštete i zaštite nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa. Apelant, dalje, navodi da mu je odlukom o nesprovođenju istrage protiv njih, zbog počinjenog krivičnog djela kršenja zakona od strane sudije, prekršeno pravo oštećenog kao tužioca na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

9. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantove žalbe mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje: (...)e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: «Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»

10. Ispitujući da li se apelantove žalbe mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da pokrene krivični postupak protiv drugih lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud ponavlja, da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da nadležnost Ustavnog suda je ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

12. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» apelanta. Prema praksi organa Evropske konvencije, pravo krivičnog gonjenja po privatnoj tužbi moglo bi se smatrati građanskim pravom samo ako bi se time istovremeno utvrđivalo neko građansko pravo apelanta. Ovo bi bio slučaj, na primjer, kada bi apelant tražio zaštitu prava na ugled i reputaciju, koja bi se mogla ostvariti samo krivičnim gonjenjem po privatnoj tužbi (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 29. oktobra 1991, godine, serija A, broj 212-A). Ipak, ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, kao oštećene strane, nego samo o pravu da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije.

13. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant, u svojstvu oštećenog/tužioca, podnio zahtjev za provođenje istrage protiv drugog lica. Stoga slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/02 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio