Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-163/03 (P. R.)

Odluka donesena 22. 04. 2005.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-163/03

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 163/03, rješavajući apelaciju P. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija P. R.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-676/02-1 od 14. februara 2003. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-473/02 od 21. maja 2002. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. P. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je, 23. maja 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-676/02-1 od 14. februara 2003. godine i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sad) broj P-473/02 od 21. maja 2002. godine. Apelant je, 10. marta 2004. godine, dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i B. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 17. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. marta 2005. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 9. marta 2005. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Općinski sud je Rješenjem broj P-473/02 od 20. maja 2002. godine odbacio apelantovu tužbu podnesenu radi naplate duga.

7. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-676/02 od 14. februara 2003. godine uvažio apelantovu žalbu, navedeno prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Pored navedenog, Općinski sud je posebnim Rješenjem broj P-473/02 od 21. maja 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž 676/02-1 od 14. februara 2003. godine, kaznio apelanta novčanom kaznom od 300 KM zbog vrijeđanja suda u pismenom podnesku, koji je apelant dostavio nakon što je bio pozvan da uredi tužbu. U ovom podnesku apelant je naveo slijedeće: «Povodom moje tužbe od 1. aprila 2002. godine (koja nije prvoaprilska šala koju ste Vi, očigledno je, tako shvatili) dobio sam od Suda Rješenje broj P-473/02 od 6. maja 2002. godine kojim mi se vraća tužba na ispravku i dopunu nakon kojega ostajem zapanjen. A ja ovdje kao prvo moram reći: svašta. A kao drugo: UPOMOOOOOĆ!!!. Trebalo je prvo dobro, a očigledno da Vi (juristice) niste dobro pa čak ni makar malo bolje, razmislili prije nego ste se odlučili za ovakav korak. U mom slučaju drugi pravni interes prosto «vrišti» i tako je vidljiv da je potpuno neshvatljivo da ga Vi ne vidite. A ja to upravo tražim a Vi me hoćete «ubijediti» da ja to pravo nemam, odnosno uvjetujete moju tužbu nekakvim ispravkama i dopunama koje uopće nije moguće izvršiti pa bi se izvršenje spornog rješenja moglo postići jedino tako da ja povučem tužbu ili da se čak odreknem tužbenog zahtjeva. Uostalom ja se ne mogu oteti utisku da se to od mene, svjesno ili nesvjesno (ne mogu da odgonetnem) upravo i traži. Takvo ponašanje Suda, uz obaveznu prijetnju o odbacivanju tužbe, je potpuno nedopustivo. A tvrđenje Suda da ja moram obrazložiti pravni interes ... budući da se tužbom traži utvrđivanje činjenica je toliko nevjerovatno da ja gotovo da ne mogu povjerovati da je to napisano. A jeste. Crno na bijelo. A trebala bi biti neoboriva pretpostavka da je ovo u osnovi pravnicima poznato. A ja sad saznajem da nije, i to u najvećoj mogućoj mjeri. Strašno! Na kraju, molim Vas da ozbiljno razmotrite ovaj podnesak te da krenete sa normalnom pravnom procedurom jer ne stoji ama baš ni jedan razlog iz navedenog rješenja. Ako to uprkos svemu ne učinite i napravite još jedan nepromišljen potez smatrat ću to direktnim učinkom Vaše (sudinice) povrijeđene sujete, a u suprotnom ću se pretvarati da navedenog pismena nije ni bilo odnosno da je predstavljalo nehotimično, prostim previdima, učinjeno posrnuće. Imao bih ja da napišem još mnogo šta ovim povodom ali smatram da je ovo dovoljno».

IV. Relevantni propisi

9. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase «Član 99. st. 1. i 3.

Novčanom kaznom od 300 konvertibilnih maraka sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku.

[...] Ako osoba koja je novčano kažnjena ne plati kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud razmjerno visini izrečene kazne, ali koji ne može biti dulji od deset dana.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima, kojima je kažnjen zbog vrijeđanja suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant navodi da se njegovo čuđenje koje je izrazio u podnesku, zbog činjenice da mu je sud vratio tužbeni zahtjev na dopunu i preciziranje, ne može kvalificirati kao vrijeđanje suda i da on nije upotrijebio nikakve riječi koje su usmjerene na narušavanje autoriteta suda. On smatra da je to vrijeđanje «izmišljeno» i da se ne može dokazati. On navodi da su svi izrazi i riječi koje je upotrijebio prikladni, a nikako uvrjedljivi. Apelant, na kraju, predlaže da se njegova apelacija usvoji i sporna rješenja ukinu kao nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su osporene odluke donijete u skladu sa stavom 1. člana 99. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku) koji daje mogućnost sudu da izrekne novčanu kaznu u slučajevima kad se ocijeni da apelant vrijeđa sud ili stranke u postupku. Kantonalni sud zato predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-676/02-1 od 14. februara 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 31. marta 2003. godine, a apelaciju je podnio 23. maja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. Konkretna apelacija pokreće pitanje je li postupajući sudija u parničnom postupku opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenom odredbi člana 99. Zakona o parničnom postupku, odnosno je li u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciju odnosi se na činjenicu da je podnesak, koji je apelant dostavio Općinskom sudu, neosnovano ocijenjen kao uvrjedljiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, prema članu 99. Zakona o parničnom postupku, izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 300 KM ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čiji sadržaj je iznesen u tački 8. ove odluke, uvrjedljivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebno preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da se radi o uvrjedi, jer je prihvatio argumente nižestepenog suda kao validne. Novčanu kaznu je izrekao isti sudija koji je vodio postupak u glavnoj stvari isplate duga, pa se može zaključiti da apelant nije imao garancije da će ga saslušati nepristran sud, što je jedan od zahtjeva implicite sadržan u članu 6. Evropske konvencije.

20. Koncept nezavisnog i nepristranog suda, kako je definiran zahtjevima člana 6. stav 1, podrazumijeva da sud mora biti nezavisan od izvršnih i zakonodavnih organa vlasti kao i od strana u postupku. Nepristranost opet podrazumijeva da sud mora uvijek istinito i potpuno utvrditi činjenično stanje i primijeniti odgovarajuće materijalne propise na konkretan slučaj. Nema sumnje da su sudovi koji su postupali u konkretnom slučaju ispunjavali zahtjeve nezavisnosti. Međutim, kod kvalifikacije i ocjene apelantovog dopisa, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu ispoljili potreban nivo nepristranosti i objektivnosti, uzimajući kao utvrđeno da je apelantov tekst upućen sudu uvrjedljivog sadržaja. Apelant je naveo da on smatra da nije neophodno da dopunjava/precizira prvobitni tužbeni zahtjev i da je u dopisu naveo da je njegov tužbeni zahtjev dovoljno jasan i precizan i da ga je trebalo samo detaljnije i bolje pročitati. Apelant ističe da sud uvjetuje njegovu tužbu «nekakvim ispravkama i dopunama koje uopće nije moguće izvršiti, pa proizlazi da bi najbolje bilo da se sporni slučaj», kako navodi apelant, «riješi tako da on povuče tužbu ili da se čak odrekne tužbenog zahtjeva». Na kraju, apelant moli da sud «ozbiljno razmotri njegov podnesak te da provede normalnu pravnu proceduru jer ne stoji», smatra apelant, «ama baš ni jedan razlog iz navedenog rješenja, kojim se zahtijeva dopuna tužbenog zahtjeva».

21. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu nalaže da se u sličnim situacijama, kod procjene usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa sa krajnjim oprezom. Neophodno je da sud ne ispoljava subjektivno nikakav lični stav, da ne zauzima ničiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranošću sudova i objektivnim i zakonitim suđenjem. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljne garancije da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30).

22. Prema odredbama Zakona o parničnom postupku, vrijeđanje suda, stranke ili drugog sudionika u postupku kvalificirano je kao kažnjivo djelo za koje je predviđena novčana kazna do 300,00 KM. Dakle, konkretno djelo nije krivično djelo, odnosno ne postoji «krivična optužba» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije, već se radi o djelu i kazni koji imaju disciplinski karakter. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj (ili neko drugo djelo) može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Međutim, svi ovi uvjeti i zahtjevi ne znače da sud može pristrano odlučivati o toj kazni ne vodeći računa o tome je li apelant, pismeno ili usmeno, uvrijedio sud i narušio njegov autoritet, odnosno da prethodno ne izvrši suštinsku analizu teksta pa da tek onda eventualno izrekne propisanu kaznu. Kad se suštinski analizira apelantov tekst, može se utvrditi da se taj tekst ne može kvalificirati kao nepoštivanje suda jer nije utvrđeno da se tim tekstom onemogućava djelovanje suda u cilju sprječavanja ili kažnjavanja ponašanja koje teži da dijeljenje pravde opstruira, nanese mu štetu ili ga zloupotrijebi bilo u odnosu na konkretan predmet ili uopće.

23. Prema tome, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrano utvrđene. Time je sud pogrešno primijenio pravo koje se ogleda u tome da je apelantove navode, koji su više ironične prirode, okvalificirao kao vrijeđanje suda, čime se navodno narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatira da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu razumjeti kao uvrjeda jer su napisane s ciljem razjašnjenja sporne stvari, a ne narušavanja autoriteta suda. I najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud, koji je osudio apelanta na novčanu kaznu, bio isti sud koji je navodno bio vrijeđan apelantovim dopisom. To je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve lične interese i razloge u prosuđivanju konkretnih činjenica niti cijeniti jesu li određene riječi i tekst uvrjedljivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Iz tih razloga, ne može se smatrati dovoljno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrjede unio lična osjećanja i eventualnu povrijeđenost kao i shvatanje da li je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Kyprianou protiv Kipra, 27. januar 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Očigledno je da apelant nije imao prilike da, pred drugostepenim sudom, uopće bude saslušan na okolnosti izrečene kazne u prvostepenom postupku.

24. Zbog svih iznesenih razloga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Pravo na slobodu izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

h) Slobodu izražavanja.» Član 10. Evropske konvencije glasi:

«1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.»

25. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da osoba mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, između ostalih, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, na primjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio izricanje nerazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku sudstva, sud vjerovatno ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te stoga ne bi bio dozvoljen prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti.

26. Konkretna apelacija pokreće pitanje predstavlja li apelantov dopis kojim se obratio sudu zaista kršenje prava na slobodu izražavanja i narušavanje autoriteta i nepristranosti suda ili se može sa dovoljno razloga uzeti i smatrati da to nije slučaj odnosno da se apelantov tekst nikako ne može protumačiti kao narušavanje ovih ustavnih prava odnosno zaštićenih vrijednosti. Apelant smatra da njegov dopis sudu nikako ne vrijeđa autoritet i nepristranost suda odnosno da je pokriven članom

10. Evropske konvencije. Sud je prestrogo i preoštro, navodi apelant, protumačio njegov tekst kojem nije bio cilj vrijeđanje suda nego skretanje pažnje da se njegov tužbeni zahtjev bolje pročita, jer zapravo sadrži sve što je jednom pravnom dokumentu neophodno da bi se moglo po njemu postupiti. Apelant navodi da nije imao namjeru da uvrijedi sud, čak i kad se prihvati činjenica da je dopis u izvjesnom smislu neuobičajen u pravnoj komunikaciji stranaka i suda i da je u izvjesnoj mjeri ironičnog, ali ne i uvrjedljivog karaktera.

27. Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi je li apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobodi izražavanja da bi se održalo dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi ironične prirode sa elementima kritičkog pristupa i ne mogu se kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su date u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo.

28. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri izvršili objektivnu analizu sadržaja apelantovog teksta. Teško se može jezičkom i pravnom analizom utvrditi da konkretni tekst zaista sadrži navode uvrjedljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje da se ponovo pročita njegov tekst, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dat u pomalo ironičnom stilu, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant, konkretnim tekstom, povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Pored toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti saslušanja znači lišiti ga ne samo mogućnosti iznošenja činjenica i dokaza u svoju korist, nego i neproporcionalno se uplitati u zaštićenu slobodu izražavanja koja je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenciju apelantu zagarantirana. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

29. Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključaka donesenih u pogledu povrede člana VI/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode u pogledu povrede prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja iz člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije time što su, izricanjem novčane kazne, redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kvalificirajući apelantov podnesak kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta.

31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-163/03 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio